Danas, kada će se na zagrebačkom Krematoriju spustiti lijes s tijelom Josipa Kužea u tamni bezdan, na životu će ostati samo uspomena na jednog velikog nogometnog trenera, koji je, ne samo prvoklasnim nogometom, osvojio srca nogometnih navijača. Iako je s Dinamom osvojio samo jedno prvenstvo, njegova smrt je natjerala Dinamove navijače na masovni posjet maksimirskom stadionu, gdje su zapalili 2000 lampaša “jednom od njih”. Nevjerojatna odanost jednom od rijetkih ljudi iz Maksimira, koji su ostali uz navijače...
Danas ću biti toliko slobodan i vjerojatno masovno kritiziran, ali - predložit ću da se sjeverna maksimirska tribina nazove imenom Josipa Kužea, koji je bio više od nogometnog trenera, koji su u povorkama prolazili kroz Maksimir. Ako je Sir Alex Ferguson za života u “Kazalištu snova” na Old Traffordu dobio svoj “stand”, svoju tribinu, nakon svega što se dogodilo otkako je Josip Kuže osvojio prvo mjesto 2006. godine do časa kada je obolio od leukemije, zašto se i njegovo ime ne bi našlo na listi vječnih, kao što su se našla imena Ice Hitreca i Ratka Kaciana na pročelju Dinamove omladinske škole. Sjeverna tribina, navijačka oaza, geto, navijački kavez, pravo je mjesto za uspomenu na Kužea, zbog kojega danas Dinamov navijač pali svijeću i moli Očenaš...
Modri puritanci
Naravno, pobunit će se puritanci iz modrih salona, koji će iz Dinamovih monografija izvući imena stotine igrača koji su također zaslužili svoje “tribine”. Nisam dovoljno veliki dinamolog da bih polemizirao s povjesničarima, koji će mi spočitnuti da je Franjo “Mara” Wolfl bio čovjek koji je zaslužio svoju tribinu, da bi svoj “stand” trebao imati i Dražan Jerković, da je Stjepan Lamza za života zaslužio jednu od tribina. Da ne govorimo o Rudiju Belinu, Zlatku Kranjčaru, Velimiru Zajecu i Zvonimiru Bobanu, buntovniku, koji je bio više od nogometaša.
No, Maksimir ima samo četiri tribine, od kojih južnu ne treba davati nikome, ona je predodređena za zabavu gostujućih navijača i, nadam se da ćete ovo shvatiti tek kao nespretnu duhovitost, ta tribina bi se trebala zvati “dragi gosti, čuvajte kosti”. Ali, sjeverna tribina prirodno pripada treneru-miljeniku navijača i uvjeren sam da niti jedan plavi druker neće dići glas protiv “Kužeove tribine”. Nisam ja tako pametan ni kompetentan da bih dijelio Dinamovu povijest i blago, ali mišljenje o tome imam. Istočna, “narodna” tribina mogla bi pripasti Dinamovoj generaciji iz 1967. godine. Jer, ta generacija, koja je krešendo doživjela u finalu Kupa velesajamskih gradova protiv Leedsa ‘67, ta generacija je postala građaninom Europe već 1963. Da, The Beatles su 1962. , kao vjesnici novog doba, svirali “Love me do”, a Dinamo je već tih godina igrao prvi europski finale protiv Valencije. Prvi finale Kupa prvaka odigran je samo sedam godina ranije, Realu se suprotstavio jedan danas potpuno nepoznati klub, Stade Reims. Dinamo iz doba Beatlesa još živi. I zato mislim, ali samo mislim da bi istočnu tribinu trebalo darovati Branku Zebecu, vjerojatno najvećem treneru koji je, osim Tomislava Ivića, trenirao Dinamo, Ivici Horvatu, koji je dovršio posao u finalu, pobijedivši Leeds United, pokojnima Ramljaku, Gucmirtlu, Braunu, Cvetku, Jukiću i svim živim dečkima te generacije, kojoj nogomet ništa nije dao, ali bi barem Dinamo trebao biti široke ruke. Oni su najslavniji pisci povijesti kluba, dajte im tribinu.
Društvena krema
Oko zapadne ćemo se “poklati”! Tribina gdje su Dinamo u svilenim odijelima pratili zagriženi obrtniki, činovniki i službeniki, tribina šminkera i dobrostojećih purgera, tribina na kojoj je trebalo biti viđen da bi nešto značio na zagrebačkoj društvenoj ljestvici. Povremeno od rebela sa sjevera, prozivani i kao “pederi sa zapada”, ta tribina, koja je uvijek stajala uz upravu, po mojem skromnom mišljenju pripada samo - Ćiri Blaževiću. On ih je očarao magijom bijelog šala, zbog njegovog šarma je na dan utakmice Dinamo - Budućnost, kada se 1982. godine slavio naslov, Varteks prodao 28.000 bijelih šalova. Tamo su svečane lože, tamo su dolazili predsjednici, premijeri, tamo je sjedila i “crvena nit” Jakova Blaževića, tamo su potajno tih godina švercali disidenta Tuđmana. Ali, sumnjam da će Ćiro, poput Fergusona, dobiti tu tribinu za života, makar je najtrofejniji Dinamov trener. Ne samo zbog “kanti” koje je osvojio, već i zbog dimenzije koju je dao predratnom Dinamu.