U finalu je pobijedila taktika čekanja i igranja na prekide, reakcije, a ne akcije, kontre, a ne posjeda, ali i veće fizičke snage i tjelesne spreme, u neravnopravnim uvjetima u kojima jedan polufinalist ima dan više odmora.
Međutim, Hrvatska se može uzdignute glave vratiti iz Moskve, a poglavito Zlatko Dalić, dosad svijetu nepoznat, kojeg nijedan izbornik-suparnik nije nadigrao, a pogotovo ne Didier Deschamps. Koji je samo bio pragmatičniji i – uzeo ponuđeno.
Francuzi su se, očekivano, kao i cijeli turnir kad god su bili u prilici, opredijelili za taktiku čekanja. Prepustili su Hrvatskoj posjed i željeli joj opipati bilo, koliko je umorna, koliko samouvjerena. Pogba je, kako smo i pretpostavili, izlazio na Rakitića, Kante na Modrića. S druge strane, Lovren je stajao uz Girouda, Vida uz Griezmanna. Po osvojenoj lopti Francuzi nisu riskirali, nego su probali odmah dugu na Girouda, no to nije prolazilo, a kad bi se centarfor ‘les bleusa’ povlačio duboko u našu polovicu Lovren ga nije pratio nego je držao svoj osnovni položaj.
Pritisak
Nadalje, naši su visoko napadali oba francuska stopera, dok su puštali Kantea da primi loptu. Prema Mbappéu, koji je bio desno krilo, u prvom je poluvremenu upućena samo jedna upotrebljiva lopta, baš Kanteova, kad je Strinić bio ostao ‘gore’, no Vida je uklizavanjem spriječio situaciju ‘1 na 1’ sa Subašićem.
Prvih 15 minuta igralo se gotovo samo na francuskoj polovici terena, no nisu naši bili opasni. Svi pogoci u prvom dijelu pali su nakon prekida, a naša najveća prigoda za izjednačenje pred kraj tog dijela igre također se dogodila nakon prekida (kornera). Francuzi su nakon vodstva i našeg izjednačenja te svog ponovnog vodstva nastavili igrati isto, sa što manje rizika, uostalom, doslovce su bez igre i došli do gola viška. Rebić i Perišić su nekoliko puta pokazali Pavardu i Hernandezu da su brži i jači, pa francuski bekovi nisu željeli riskirati i rijetko su se pridodavali napadu.
Kao i protiv Engleza, naši su prvi izašli na travnjak uoči drugog poluvremena. I napunjenih baterija zaigrali odlučnije, kao i protiv Gordog Albiona. Rebić je ostao na lijevom krilu (zamijenio se s Perišićem još oko 20. minute) i prvi zagrijao Llorisa. Postalo je preopasno za Francuze i Deschamps je u 55. minuti zamijenio kartoniranog Kantea, kojeg je Modrić počeo prolaziti kako je htio, uvevši N’Zonzija. Nisu naši zabili iz nekoliko opasnih situacija u tih prvih 15 minuta nastavka, kao da nije bilo strpljenja, ali ni snage da se na bolji način završe akcije nego nabacivanjem. I stigla je kazna: Strinić nije dao Mbappéu da realizira kontru, ali u nastavku akcije Pogba je odbijana neobranjivo pospremio u Subašićevu mrežu.
Logična izmjena
Odmah smo osjetili opasnost da nam Francuzi do kraja napune mrežu, jer ipak su naši odigrali, po minutaži, jednu utakmicu više do finala, mišići više nisu mogli slušati glavu. No, osvetilo se i suparniku opuštanje, vratar Lloris je častio Mandžu, naši su se barem malo vratili u igru. I odmah je Dalić posegnuo za logičnom izmjenom, uveo Kramarića da nešto ušićari u gustom prometu, za Rebića je bilo sve manje prostora. Deschamps je potom kao i što je dosad radio, zamijenio Matuidija Tolissom, ostavši u 4-2-3-1. Vidjelo se na Francuzima da imaju više svježine, bili su energičniji u obrambenim intervencijama; dobre su naši imali ideje, ali slaba je bila realizacija.
Deschamps je u 80. minuti zamijenio Girouda Fekirom, dakle uveo brzanca umjesto sidruna, Dalić odgovorio krilom umjesto beka, Pjacom za Strinića, bilo je to 4-3-3 jer se Brozović u fazi obrane spustio na stopera, a Vida na lijevo beka. No, nastavili su naši centaršutevima, a oni su bili lak plijen visokih i skočnih francuskih stopera.
