ZAGREB - Nijedan američki medij 2005. godine nije propustio zabilježiti smrt Tunneyja Hunsakera, umirovljenog šefa policije u gradiću Fayettevilleu u saveznoj državi Zapadnoj Virginiji.
U desetogodišnjoj boksačkoj karijeri Hunsaker zapravo nije postigao ništa posebno (17 pobjeda, 15 poraza i jedna neodlučena borba) i brzo bi bio zaboravljen da 29. listopada 1960. u Louisvilleu nije boksao protiv tada 18-godišnjega Cassiusa Claya.
- Čuo sam da je Clay osvojio olimpijsko zlato, dakle znao sam da nije loš boksač, a nakon borbe bio sam siguran da će postati svjetski prvak u teškoj kategoriji. Bio je brz poput munje, udarao me kako je htio, a ja mu nisam mogao uzvratiti - rekao je poslije Hunsaker.
Tamnoputi Hunsakerov suparnik u rujnu je u Rimu osvojio zlatnu olimpijsku medalju i zatim se posvetio profesionalnom boksu. Hunsaker je nakon višegodišnje borbe s Alzheimerovom bolešću umro 2005. godine. Dvojica boksača ostala su u kontaktu još godinama nakon dvoboja i kad je Hunsaker odlazio u mirovinu, Ali je došao na njegovu oproštajnu zabavu.
Upravo borbom protiv fayettevilleskog policajca prije 50 godina počeo je pohod prema svjetskoj slavi tijekom kojega je promijenio ime i vjeru, postao najpopularniji sportaš svijeta, zaradio milijune dolara, sklopio četiri braka, dobio devetero djece te na kraju obolio od Parkinsonova sindroma.
Fenomen Muhammada Alija, za kojega američki mediji tvrde da je najprepoznatljivije lice današnjice i koji je nesumnjivo uz Michaela Jordana i Pelea najpopularniji sportaš u povijesti, čvrsto je povezan s vremenom u kojemu je živio. Konzervativna američka javnost, navikla na pitome i domoljubne tamnopute sportaše poput Joea Louisa, oprezno je prihvatila brbljavog, šarmantnog, neovisnog i neukrotivog mladića iz Kentuckyja, koji na krilima kennedyjevskog pokreta ruši sve predrasude i granice i osvaja srca diljem svijeta.
Državni establishment namrgođeno je pratio kako 22-godišnjak ruši svjetskog prvaka u teškoj kategoriji Sonnyja Listona, vjerojatno najstrašnijeg udarača u povijesti boksa, kako se 1964. godine pridružuje radikalnom muslimanskom pokretu Nacija islama i zatim odbacuje svoje “robovsko” ime i postaje Muhammad Ali te kako odbija novačenje u američku vojsku, tada angažiranu u Vijetnamskom ratu.
- Ja nemam nikakvih problema s Vijetkongom. Nikad me nitko iz Vijetkonga nije nazvao crnčugom - objasnio je Ali 1966. godine zašto ne želi odjenuti vojnu uniformu.
Takvu demonstraciju slobodne političke volje od svjetskog boksačkog prvaka Johnsonova administracija nije mogla šutke podnijeti.
Vlasti su odbacile Alijev prigovor savjesti, zabranile mu da boksa te zaprijetile zatvorom i kaznom od 100.000 dolara. Ali se upustio u dugotrajnu pravnu bitku i konačno nakon gotovo četiri godine pobijedio na Vrhovnom sudu, ali izgubio je vjerojatno najbolje boksačke godine.
U teškoj kategoriji pojavili su se neki mlađi momci, također olimpijski pobjednici Joe Frazier i George Foreman. Nakon Alijeva povratka u ring svjetski teškaški naslov bio je u Frazierovim rukama i nije trebalo mnogo da se 8. ožujka 1971. u newyorškome Madison Square Gardenu dogodi prvi i originalni “Meč stoljeća”.
Nakon 15 rundi bodovni su suci procijenili da je Frazier pobijedio. Nakon 31 pobjede Muhammad Ali morao je prvi put u karijeri priznati poraz. Još pune četiri godine čekao je na sljedeću priliku da napadne svjetski naslov. U međuvremenu je pretrpio još jedan poraz. U ožujku 1973. godine u San Diegu bodovno ga je pobijedio bivši marinac Ken Norton, no Ali mu je uzvratio poslije samo šest mjeseci. U siječnju 1974. godine u revanšu je pobijedio i Fraziera, no titulu ipak nije vratio.
Tada se niotkuda pojavio Don King i ponudio mu pet milijuna dolara za dvoboj protiv Georgea Foremana, sedam godina mlađeg udarača koji je 1973. nokautirao Fraziera i postao svjetski prvak. Ali je odmah potpisao ugovor i 30. listopada 1974. u povijesnom meču u Kinshasi nokautirao Foremana u osmoj rundi. Bivši šampion vukao se po ringu i klatio na konopcima puštajući branitelja naslova da gubi snagu u jalovim napadima, a kad je osjetio da suparnik teško diše, munjevitim je udarcima srušio Foremana za samo nekoliko sekundi,
- Cijelo sam vrijeme provocirao Foremana riječima: ‘Zar je to sve što možeš?! Pa mislio sam da jače udaraš!’ U osmoj rundi shvatio sam da je došao moj trenutak. George je posustajao i u jednom se trenutku naslonio na konopce. Pomislio sam ‘momak, odabrao si loše mjesto i vrijeme za odmor’ - opisao je Ali te dramatične trenutke na stadionu u Zairu.
Ali je bio na vrhuncu slave, bio je najbolji boksač svijeta i popularniji od bilo kojega drugog sportaša u tom trenutku. Ostao je svjetski prvak još četiri godine, ali karijera i zdravlje ipak su mu krenuli nizbrdo. Osim još jednog slavnog meča protiv Joea Fraziera u Manili, u kojem je Ali pobijedio tehničkim nokautom nakon brutalnih i iscrpljujućih 14 rundi, do završetka karijere 1981. godine više nije bio ni sjena nekadašnjeg šampiona. U posljednje dvije borbe protiv Larryja Holmesa i Trevora Berbicka ušao je već pogoršana zdravlja.
Karijeru je završio sa 56 pobjeda (37 nokautima) i pet poraza, zaradivši otprilike 70 milijuna dolara i potrošivši tek nešto manje. Iako nikad nije bio štedljiv, u posljednje je vrijeme napokon preuzeo kontrolu nad svojim financijama i otad zarađuje oko milijun dolara godišnje.
Parkinsonov sindrom dijagnosticiran mu je 1984. godine i nema sumnje da su bezbrojni udarci u glavu ubrzali razvoj bolesti. Muhammad Ali danas ima 69 godina, teško se kreće i još teže govori. S četvrtom suprugom Yolandom živi u gradu Scottsdaleu u saveznoj državi Arizoni. U 21. stoljeću posvetio se ponajviše humanitarnom radu.
I danas je teško racionalno objasniti kako je Muhammad Ali, baš poput Jordana i Pelea, postao veći od svog sporta. Nije bio ni najbolji ( Sugar Ray Robinson), ni najuspješniji ( Rocky Marciano), ni najdugovječniji ( Joe Louis), ni najbogatiji ( Mike Tyson) prvak, a njegova uloga u boksu, sportu općenito i društvu nemjerljivo je najveća.
- Boks mi neće nedostajati, ali ja ću sigurno nedostajati boksu - ustvrdio je nakon posljednjeg meča.