Od skijanja do rukometa, preko Prstena Nibelunga i Marka Twaina, ali i konkvistadora i sportskog novinarstva. Naizgled nespojivo u jedinstvenu cjelinu, a kamoli pojmljivo u sat vremena razgovora.
Moguće je i to uz zanimljivog i jedinstvenog sugovornika kakav je Ante Kostelić. Osebujan, inovativan. Možda nekome i ponekad teže razumljiv i shvatljiv, ali opet samo poradi površnosti kojem je velik dio nas u svakodnevnoj užurbanosti više sklon.
Potražili smo ga, a gdje drugdje nego negdje visoko, po planinama i ledenjacima. Innerkrems. Povod skijanje, ali i rukomet. Točnije, imenovanje jednog Slavonca na klupu našeg najboljeg rukometnog kluba. Silvio Ivandija (52) novi je trener PPD Zagreba, a njega je na određeni način “izumio” baš - Gips! To je bilo u doba dok je Gips bio rukometni trener u Borovu, a Silvio odrastao u Osijeku, ima tome više od 30 godina....
- A... teško da ja tu mogu sad nekaj posebno komentirati. Silvana ja znam jako dobro, to je točno, dapače, ali kako se on kasnije kao trener razvijao, što je radio... To mi je malo teže za reći - u startu će Ante.
Svemirski brod u garaži
Sad, mislite da je to kraj rasprave? Da, s mnogim sugovornicima bi priča tu doista i završila. Ne i s Antom Kostelićem. Samo smo mu dali “foršpan”.
- To s trenerima je teško za reći. Posebno kada bih bilo što ozbiljno želio komentirati, posebno u našim sredinama. Mislim, posvuda je to slično, ali nije tako baš izraženo kao kod nas. Kod nas je to strahovito neozbiljno. Zato je najbolje da mi izbjegnemo ikakav moj komentar o treneru PPD Zagreba.
Ante Kostelić
Dobro, ne očekujemo stručnu prosudbu današnjeg rukometa ili Ivandije kao stručnjaka danas, ali Silvio Ivandija (ili Silvano, kako ga Gips zove) kao mladić kojeg ste vi otkrili dok ste vodili Borovo, pa kada ste ga u njegovoj 24. godini odveli u Celje... To je već epoha o kojoj možete govoriti.
- Je, ali to je bilo davno. Jasno da se znamo izvanredno. Samo se nadam da će Silvano i prihvatiti ponudu Zagreba - ponadao se Ante niti ne znajući još da je Ivandija već postao trenerom PPD Zagreba.
- Ja više ne dolazim na rukomet, ali gledam ga na TV, to stalno. Nemam kad dolaziti na rukomet jer od kada sam završio s rukometom, a to je negdje 1990. na snijegu sam bio najmanje 5.000 dana. Ajd’ sad podijeli 5.000 dana na 365 dana u godini, pa izračunaj koliko sam ja uopće mogao biti negdje drugdje. Iako... pretpostavljam da sam mogao malo dulje trajati kao rukometni trener, ali očito nisam bio za to. Nisam bio sposoban za to. Onda sam naglo postao sposoban za...
Skijanje!
- Ne, ne, za izgradnju svemirskih brodova!
Ovo je bila alegorija.
- Izgradnja svemirskih brodova u garaži, bez alata i bez love.
Dobro, onda idemo u “svemirski centar”, hrvatski Cape Canaveral i do našeg raketoplana. Ivica Kostelić.
39 mjeseci najbolji
- Dobro je, sad je Ivica dobio ortozu za koljeno (posebni učvršćivač zgloba). Sad smo dobili i dopuštenje FIS-a da to može nositi, s tim skijati jer u načelu se ne smije. Makar, mislim da ima nekoliko skijaša koji su to tražili pa su im dopustili jer čujte, to vam u biti spada u paraolimpijske igre. Tak, sad je s tim malo lakše iako ne može imati veliku pokretljivost. Međutim, bolovi su manji, to je važno.
Ivica Kostelić
Što onda možemo očekivati od Ivice u skorašnjoj sezoni, u kakvom je stanju?
- Veleslalom ne može voziti jer mu ta ortoza za koljeno ne dopušta gipkost. Krpamo malo da bi možda vozili kombinaciju jer ima jako malo onih koji mogu voziti brze discipline i slalom. To je jedna od ideja za ovu godinu. Inače ne znam, možda će skijati čak i sljedeće godine. Mi to sami još ne znamo.
Znadete li hoće li vam se u nekom dijelu sezonu pridružiti i Janica?
- Vidjet ćemo kakvi su njezini planovi i zaduženja. Sad ide promjena, formira se taj Državni ured za sport, hoće li ona u njemu biti ili ne, to ne znam.
Slijedila je stanka od dvije sekunde... Lažemo, pola sekunde. Tada se Ante “otvorio”, točnije vratio rukometu.
- Ja sam rukomet igrao 15 sezona, ali tako da sam uvijek igrao. Želim reći nisam bio na klupi. Kužiš, imaš golmana u vaterpolu koji nikad nije branio, ali svejedno ima medalju na olimpijskim igrama. Ja sam stalno igrao, 15 sezona, pa onda još i bio trener, a nikad se zapravo nisam našao u prilici da bih imao mira jedno 4-5 mjeseci kao trener. To očito nije bilo dosta, pa sam otišao u skijanje o kojem sam manje znao nego o rukometu. Ono, ja sam se skijao, ali samo to. Niš’ posebno, skijao sam se kao toliko ljudi kaj se skijaju po Sljemenu i Kranjskoj Gori, i to je sve. No, taj moj, odnosno naš rad, treninzi Janice i Ivice... O tomu postoje takve mantre, kao nekakav fanatizam, špek, luk... Ma daj, to je nadnaravno!
Ante Kostelić
Jedno, međutim, Antu osobito boli, “pecka” već dulje vrijeme. Vrednovanje sportskih rezultata njegove djece, iako i tu postoje razlike.
- Janičini se rezultati uglavnom znaju, dok se Ivičini ne znaju jer njegovi rezultati kao “nisu važni”. Ili nisu bitni.
Dobro, to je nešto čime se ne bismo baš složili...
- Ne, ne, to je vidljivo po tomu jer Ivice nije bilo u izboru sportskih novinara među 10 najboljih naših sportaša svih vremena. Da, da! Sve unatoč tomu što je Ivica postigao takve rezultate kakve nikada nitko u ni jednom sportu u Hrvatskoj nije! Nikad! Niti jedan hrvatski sportaš! Ni blizu! Da bude najbolji na svijetu. Ili da 39 mjeseci bude najbolji, prvi na svijetu u nečemu. U kombinaciji. Pazi, 39 mjeseci! Prvi u svijetu. Daj zamislite da je neki naš sportaš bio 39 mjeseci, dakle više od tri godine bez prestanka prvi. Svaki tjedan, svaki dan. Nemamo ni blizu toga. Sad, kada to nikada nije izašlo na vidjelo, onda ja nemam pravo ni govoriti o tim rezultatima, kada oni ionako ne postoje, ne. Oni će vjerojatno izaći u nekakvim stručnim knjigama koji će vani izlaziti, što je već i počelo. U Švicarskoj je izašla posebna enciklopedija o njemu.
Veliki brod luđaka
Teško je baš reći da sportski novinari u Hrvatskoj ili javnost nije spoznala i priznala većinu rezultata Ivice... Nismo dovršili rečenicu.
- Ne, nije. Nedavno me nazvao jedan ugledni naš televizijski novinar. Neću mu reći ime, samo ću reći da je jako, jako popularan godinama, ima jednu emisiju i tak’. Nazove me i rekao mi je da on uopće nije fasciniran time što smo mi radili, da ne zna zbog čega su ljudi tak zainteresirani za Janicu... Ja sam mu rekao, “čuj, da ti ideš na neko međunarodno novinarsko natjecanje i dobiješ nagradu, recimo u Montrealu, i tamo te slučajno nađem, ja bih bio zapravo ponosan na tebe”. Ne razumijem takve ljude, ali gle... ja sam totalni autsajder. Ne bih to bio jedino da sam o sebi pišem, što neću. Neću čak ni knjigu napisati zato što bih u toj knjizi morao to sam spomenuti, a nije pristojno govoriti o sebi. Zato što je govoriti sam o sebi zadnji stupanj nepristojnosti. Ima puno stupnjeva nepristojnosti, ali to je zadnji. Ma, mi smo jedan veliki brod luđaka. Od Drave do Prevlake. Teško je nešto očekivati od sredine Matejuške do sjeverne maksimirske tribine. Naš sport je postao džumbus u kojem nitko ne zna čemu i kome to služi. Publike nema, čak ni prave love nema, nema ničega. Tako je to isto i s trenerima i time što smo počeli priču oko Ivandije. Pa, besmisleno kad ni on za četiri mjeseca možda ne bu vrijedil’.
U skijanju nema pomoći
Vratili smo se ipak skijanju, Antinom domaćem terenu. U biti, početak je bio u skladu akcije “Sportom protiv nikotina”.
- U cijelom skijanju, u FIS-u imate 10.000 ljudi koji ne puše. Je l’ možete zamisli grupu od 10.000 tipova u kojoj nitko ne puši. Znaš zakaj? Zato kaj u ovom sportu moraš paziti da ti slučajno ne bi vrabac sjeo na lijevu ruku jer ti je to onda 8 stotinki, a za to si onda, primjerice, 14. Neozbiljni su mi oni koji tvrde, recimo Ćiro Blažević kad veli za nekog igrača “pušio ne pušio, al’ on može...” Ma, on može samo zato kaj su i drugi isto takvi, nemoćni kao i on, taj neki igrač. Pa, imao sam ja, trenirao u rukometu Željka Zovka kaj je popušil tri kutije cigareta. Ja mu velim “ti nemaš snage za cijelu tekmu već za 30 minuta, onda te ja moram izvaditi van i ubaciti nekog tko nije tako dobar kao ti, ali ti nemreš igrati i pušiti”. Sad je to skužio pa mi veli “j... ga”.
S nogometa u sekundi smo bili na hokeju na ledu.
- Pazi sad, taj NHL. Oni odigraju nekih 60 utakmica prvo, više od polovice su mrtvi, tako da ostanu samo živi igrati doigravanje. Na koncu je prvak samo onaj kaj preživi, ne najbolji.
Dobro sad, tom analogijom bi potpuno isto mogli reći za skijanje.
- Je, takav je isto Svjetski kup. Ma, stari moj, nema ti pomoći u skijanju. Ako si 123. onda ćeš u utrci dobiti startni broj 123. Ne buš dobil 122! Nema starih zasluga. Ivica nemre biti lucky loser, može biti samo - loser. Dalje, u tenisu je recimo sve uvijek isto. Isti je teren, ista je visina mreže, iste crte, sve je isto. Samo podloga može biti drukčija, al’ u skijanju imate Garmisch, imate Wengen, imate Kützbuhel, imate Beaver Creek. Svaka od tih staza ima posebnu karakteristiku i traži poseban način skijanja i mogućnosti koje netko ima. Znate koliko je Ivica osvojio “grand slamova”? Ukupno 26! S tim da u skijanju moraš da bi pobijedio, biti brži od svih frajera na stazi. Njih 86 ili koliko. Onda jedan takav Ivica, u takvoj konkurenciji bude 39 tjedana najbolji na svijetu, a da to nitko ne spomene, i kaj da ja sad pričam o nekom rukometnom treneru je l’ on dobar ili nije, kakav je bio u mladosti, a kakav je sada i kaj ja znam. Hoćete još?
Pa, kada vas je već krenulo...
- Kanada, to vam je zemlja leda i snijega. Oni nisu nikada imali ukupnog pobjednika Svjetskog kupa, a Hrvatska to ima. Nijemci nisu nikada imali muškog ukupnog pobjednika Svjetskog klupa, Hrvatska to ima. Dobar dio Hrvatske to ne zna, to sad prvi put čuje.
Opet smo pokušali opovrgnuti tvrdnju, ali nije baš uspjelo.
Kakvi bugarski treneri!
- Pa, znate li ovo. Ivica Kostelić je najbolji skijaš koji je ikada nastupao na teritoriju Švicarske. U povijesti! Računam i ZOI, i Svjetski kup, sve! Ivica Kostelić je najbolji ikad koji se skijao na švicarskom snijegu. To je sve prešućeno, namjerno. To je kada vam loši zapovijedaju boljima od sebe. To je formula neuspješnosti. Svojedobno smo moljakali ministre turizma, jednom Damira Bajsa, pa Pave Župan Rusković, moljakali i to u doba kada je Ivica bio prvi, da Ivica dođe u neku strukturu promidžbe našeg turizma. Oni nas sponzoriraju, a Ivica vraća svojim promicanjem Hrvatske po svijetu. Da veli ono “ljudi, dođite na Makarsku rivijeru”, na pamet govorim. Onda nam je Pave Rusković, a i Bajs isto rekel “ma znate, mi nemamo zimskog turizma”. Halo? Pa, Ivica i danas, ovak’ strgan podijeli stotine autograma po svijetu, ljudi ga prepoznaju, zovu ga senatori i da on ne može promovirati Makarsku rivijeru. Dakle, ni to čak ne može kod nas! Ne može zato jer je prešućen! Ljudi moji, pa mi smo na krivom smjeru. Hoćemo u Stockholm, a krenuli smo prema Bukureštu. Ne bumo nikad stigli u Stockholm. Ili kao ovaj naš jedan, koji ide u Međugorje...
- Gle, ja sam Hrvat i vjernik, ali ne pada mi na pamet da idem u Međugorje tražiti neku inspiraciju da bi na osnovi toga nekaj pobijedil. Onda se mi razgovaramo o trenerima! Ma nema toga, na krivom smo putu. Mi danas dovodimo nekakve bugarske trenere u nogomet, a nema potrebe. Pa, ako smo sve dosad i toliko toga postignuli sami, zakaj moramo tražiti nešto sa strane. No, to je tak kod nas. Kako je to netko rekao, “što čovjek manje zna, to mu se njegovo znanje čini većim”. Pa kaj može biti bolje od ove rečenice za opis onoga što se u Hrvatskoj zbiva. Eto, to vam je između ostalog i priča o Ivici i Janici Kosteliću.
S citatom Jeana Jacquesa Rousseaua oprostili smo se, zasad, od Ante Kostelića.