U nedjelju kad jurne sa elitnog starta velikog maratona u Torontu, biti će samo jedan od tisuća trkača koji love cilj zacrtan na 42.195 kilometra. Njegove mršave noge neće se previše razlikovati od stotina sličnih.
No, njegova životna priča hoće. Ona će biti jedna od posebnijih i svakako jedna od najhrabrijih.
Priča Juliusa Arilea, kenijskog 33-godišnjaka koji će danas reći “pravo je čudo što sam uopće živ”.
Naime, Julius je sasvim slučajno postao maratonac. Njegova sudbina izgledala je sasvim drukčije. Bio je jedan od brojnih mladića u svom kraju kojem je prijetila smrt u ranoj dobi. On je kao i svi njegovi prijatelji dan započinjao tako da bi uz sebe stavio pištolj.
- Zvali su nas ratnici. Upadali bi u susjedne zajednice u planinama sjeverne Kenije i krali stoku.
Bio je to jedini način života koji je znao.
- Nisam znao za drugo. Nisam znao čitati ni pisati, nisam znao ništa drugo raditi. Ni ja ni moji prijatelji. Tijekom tog vremena čak 20 mojih prijatelja je ubijeno. Samo sam čekao kada će doći i moj dan.
Dogodio se dan, ali onaj u kojem je kenijska Vlada prije 10 godina u jednom svom programu ponudila tim mladim kradljivcima stoke da predaju oružje, a za uzvrat će dobiti sportsku opremu - tenisice i trenirke. Tako su ih htjeli ohrabriti da počnu trčati, da vide uzor u stotinama svojih sunarodnjaka koji osvajaju svijet atletike i da možda oni jednog dana budu u istom tom velikom društvu.
Ja sam sretnik
- Ja sam bio jedan od sretnika koji su bacili oružje.
Prava prekretnica dogodila mu se kada je upoznao Teglu Loroupe, peterostruku prvakinju svijeta u polumaratonu i dva puta brončanu na SP-u na 10.000 m (1995. i 1999). Ova 43-godišnjakinja organizira veliku utrku na 10 km i već godinama potiče ratnike širom svoje zemlje da bace oružje. Ona je bila i šefica misije olimpijske reprezentacije izbjeglica u Riju.
- Tegla je promijenila moj život. I ne samo moj, nego živote mnogih ljudi u Keniji. Ona me inspirirala. Znate, ja sam od 13. godine nosio pušku, ali sa 23 konačno sam je bacio. Tegla nam je došla, razgovarala s nama i samo rekla “idemo trčati”. Jednostavno, kad sam počeo trčati, znao sam da se mogu promijeniti.
Na putu na kojem je danas trening partner najvećih maratonaca svijeta, Wilsona Chebeta i bivšeg svjetskog rekordera Wilsona Kipsanga, bilo je još puno padova za Arilesa.
- Kad mi je trener umro želio sam odustati. Bio sam kao njegov sin. Ali, sjetio sam se da moja djeca moraju jesti, pogled cijele obitelji kada sam rekao da ne mogu više, bio je jasan - moram nastaviti dalje.
Njegova životna priča je i ekranizirana, a prošlog vikenda i prikazana u Torontu, ali i na još nekoliko festivala.
- Više od pola milijuna ilegalnih pištolja je diljem Kenije. I na žalost, koriste se svakodnevno. Govorim sve ovo kako bi i oni kao ja bacili oružje. I vidjeli da postoji drukčiji život.
Želim pobjedu
Život u kojem Julius sada uz sebe ima samo tenisice. I velike snove.
- U New Yorku sam 2013. istrčao svoj maratonski rekord, 2;10:03, sada bih želio biti brži. Pobjeda, želio bih pobjedu.
Pobjeda donosi i 25.000 dolara. Sigurno bi dobro došla njegovoj obitelji, trima ženama i sedmero djece...