FAVORITI STIŽU SPREMNI I LOVE NOVU TITULU NA KROSU SPORTSKIH NOVOSTI 'Dolazimo s dva autobusa, Kros za nas nije samo utrka, nego doživljaj'

Kad su se posljednjih godina proglašavali ukupni pobjednici na Krosu Sportskih novosti, slika je uglavnom bila ista. Pehar za najbolju osnovnu školu na četiri od posljednjih pet izdanja završavao je u rukama klinaca iz virovitičke OŠ Ivane Brlić-Mažuranić, a alfa i omega svih tih uspjeha nedvojbeno je profesor Zlatko Tot, kojem je sport obilježio život.

Nekad je radio kao nogometni trener, čak je jedno vrijeme vodio i tadašnjeg prvoligaša Mladost 127, a posljednjih je godina poznat kao stručnjak koji je stvorio europskog juniorskog prvaka na 800 metara i peterostrukog pobjednika Krosa SN-a Marina Bloudeka. No, iznad svega, Tot je profesor tjelesne i zdravstvene kulture, čovjek pun entuzijazma i ljubavi prema trčanju, a jednako tako i želje da tu ljubav prenese na djecu.

Damjan Tadic / CROPIX

Sami svoji majstori

- Ne znam, ja to jednostavno volim. Svojevremeno sam diplomirao atletiku, ali život me je na dulje vrijeme odveo u nogomet. Posljednjih 10-15 godina redovito idem na Kros SN-a na kojem se profilirao i mali Bloudek. Znao sam dolaziti i prije rata, kad se Kros održavao u Maksimiru, ali tada je bilo teško organizirati putovanje, dolazili smo s jednom ili dvije ekipe, vlakom ili autobusom. Danas imamo podršku ravnatelja, evo, ove godine dolazimo sa 60-ak djece, dobit ćemo jedan veliki i jedan mali autobus za putovanje. To nam je već postalo tradicija, uključeni su i drugi kolege, dolazi četiri, pet učitelja. Kad se ide u Zagreb, uvijek od toga napravimo izlet, odemo u McDonald’s ili negdje drugdje stanemo, uglavnom da to djeci ne bude samo utrka, nego doživljaj - ističe Tot.

Virovitički profesor kaže da nema nikakvih problema s formiranjem ekipa.

- Nastojim djecu usmjeriti pozitivno, objasniti im da je trčanje zdravo, da je lijepo, da im takav način trošenja energije čini dobro. Nikoga ne prisiljavam, rekao sam im - koga ne veseli trčanje, ne mora ići. Ali, ja radim taj posao s veseljem, djeca to prepoznaju i onda nema problema. To je ljubav, to je nešto što ti pričinjava zadovoljstvo, nešto što radiš s užitkom. Malo mi je žao jer sam na kraju karijere, radim još ovu godinu, premda me ravnatelj nagovara da ostanem raditi u atletskoj grupi.

Uspjeh Virovitičana je još zanimljiviji kad se uzme u obzir da do prije godinu dana u gradu uopće nije postojao atletski klub.

- Gradovima poput Kutine, koji imaju klub, lakše je, a mi smo bili, kako se kaže, sami svoji majstori. Što si napravio u školi, to si imao. Ali, to volimo, radimo cijelu godinu, dva ili tri puta tjedno, nismo prekidali ni preko praznika i djeca sad već imaju kontinuitet.

Hoće li, uz takvu ljubav i način rada, mali Virovitičani i 13. travnja biti favoriti za ukupnu pobjedu na Bundeku?

Vodimo samo spremne

- To ne možete znati unaprijed. Ali, radili smo, imamo dobre ekipe, napravio sam selekciju i u trećim i četvrtim razredima. Ne vodim djecu koja nisu spremna. Nemamo previše prvih i drugih mjesta pojedinačno, to obično pripada klupskim atletičarima, ali uspijevamo stvoriti bazu, da imamo dvoje ili troje među prvih 20, a u ekipnoj kategoriji to je važno.