Varaždinac Damir Vujnovac ima 46 godina i milijune kilometara u, hm, nogama, recimo to tako, iako se ponajviše vozi automobilom. Naime radi u Hrvatskom Leskovcu, pa svakodnevno odradi rutu od doma do posla, sat vremena tamo, sat natrag. Kad se tome dodaju česta službena putovanja, skupi se lijepa brojka...
Damir je fasciniran Bliskim istokom i sjevernom Afrikom, čuči u njemu neki pustolovni duh jer dok govori o svojim putovanjima, a bilo ih je, oči se zacakle, što je prvi stadij transa, on kaže magneta, koji neodoljivo djeluje na njega.
- Kad putujem gradovima, susrećem ljude, kad putujem pustinjom, pronalazim sebe - rečenica je koja mu je gotovo životna deviza.
Damir je u veljači sudjelovao na 16. Sahara maratonu. Zvuči dovoljno intrigantno da od ovog poslovnog čovjeka čujemo detalje.
Borba bez nasilja
- Za maraton sam saznao sasvim slučajno. Na aerodromu u Münchenu čekao sam avion i u jednom turističkom uredu vidio prospekt koji me zainteresirao. Malo sam onda surfao i otvorila se priča o Saharawima, koji su do 1976. godine bili stanovnici Španjolske Sahare. Kad su se Španjolci povukli prije 40 godina, Saharawi su proglasili neovisnost - možda se sjećate fronte Polisario, to su bili njihovi borci - i osnovali državu Zapadna Sahara. No Maroko im je s gornje strane zauzeo gotovo tri četvrtine prostora, napravio zid od 2.700km i posuo ga minama. S donje ih je pritisnula Mauritanija pa su pobjegli u jugozapadni Alžir, gdje i danas žive u četiri grada i nekim kampovima. Ima ih više od 200.000, a kažu da ih je još toliko raseljeno posvuda po svijetu.
Zanimljiva priča u svakom slučaju, no gdje je tu sport, gdje je tu maraton?
- Nakon godina i godina borbe za neovisnost odlučili su više ne bacati bombe, nego se mirnim putem izboriti za svoju državu. UN im je još 1991. obećao osigurati referendum o samoodređenju. Zato već 16 godina zaredom organiziraju maraton ne bi li na taj način skrenuli pažnju na sebe i svoje probleme. Trči se između njihovih naselja po pustinji klasični maraton od 42 km, pa polumaraton od 21 km te još utrke na 10 i 5 km.
Naš je Varaždinac bio jedini Hrvat na utrci. I još jedno iznenađenje.
- Ja vam zapravo nisam nikakav trkač, pogotovo ne maratonac, meni artritis ne dopušta trčanje. Bavim se brzim hodanjem jer to jedino mogu. Hodam gotovo svaki dan između 6 i 10 kilometara. Prije dvije godine sam u južnojordanskoj pustinji hodao dnevno po 20-ak km. Planirao sam stoga prehodati polumaraton od 21 km, ali sam se tri dana prije polaska toliko razbolio da se nisam mogao dignuti iz kreveta. Ipak sam se pojavio na startu i prijavio utrku na 10 km jer sam znao da to mogu u bilo koje doba dana ili noći. Službeni rezultat bio mi je sat i 44 minute.
Uz dužno poštovanje vašem pothvatu, ne zvuči baš kao bog-znakakav rezultat.
- I nije, naravno, mogu ja puno brže. Međutim iskoristio sam utrku za fotografiranje. Bilo je više od 400 sudionika i sudionica u svim kategorijama. Imena pobjednika sam zaboravio, ali meni je pravi pobjednik bio Belgijanac Daniel, koji ima 81 godinu i koji je uspješno otrčao polumaraton. Inače je na Saharskom maratonu nastupio nekih desetak puta. U sjećanju mi je također ostala jedna mlada slijepa Španjolka, koja je otrčala maraton uz pomoć prijatelja. Upoznao sam sjajne ljude tamo, primjerice Paula, koji je istrčao maratone na svih sedam kontinenata, i Jonathana, koji je trčao Everest maraton, najviši maraton na svijetu. Bilo je ljudi koji su u Sahari zaokružili trčanje maratona na svim kontinentima, onih koji su trčali maraton na Sjevernom polu...
Dječji glas iz Sahare
Cijela priča kreće zapravo iz Madrida.
- Španjolci su organizatori, otamo kreće čarter za vojnu bazu, dva sata udaljenu od mjesta starta maratona. Uz trkače dostavlja se i humanitarna pomoć jer dio kotizacija za maraton ide za te svrhe.Naime u tom području nema ničega, ni travke, ništa ne uspijeva, imaju tek nešto malo koza i peradi. Vode također nema. Bili smo tamo osam dana jer smo iznenada dobili bonus dan zato što avion nije mogao sletjeti od pješčane oluje.
Uvjeti za utrku su...
- Ha, čujte, vruće je. U pola četiri popodne +53, u pola četiri ujutro 3. Velike su temperaturne oscilacije, ali nakon tri-četiri dana organizam se privikne. Srećom, nije velika vlažnost, pa temperatura nije neki veliki problem.
Nema problema s disanjem. Njegova su djeca velika, kći je gimnazijalka, a sin student, no djeca Saharawija su ga se strahovito dojmila, tako da je pun planova kako im pomoći. Organizira predavanja po školama o njima, skuplja sredstva za knjigu, a sve što čini objavljuje na Facebook stranici “Dječji glas iz Sahare”. Vrijedi pogledati...