HRVATSKA OLIMPIJKA IZ RIJA UOČI 36. IZDANJA KROSA SPORTSKIH NOVOSTI 'Profesori, vaša uloga je najvažnija, animirajte djecu da dođu na Kros'

Sama će za sebe reći da je ovisnica o trčanju i da je u depresiji kada ne trči. Marija Vrajić-Trošić istinska je ikona trčanja u Hrvatskoj, ona je bila tu i kada trkački pokret još nije bio razvijen kao što je danas, kada se praktički svaki vikend održava nekoliko utrka diljem zemlje. Za svoju je upornost i ljubav prema trčanju Marija nagrađena 2016., kada je nastupila u maratonu na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Ukupno je u karijeri istrčala više od 200 maratona, ni sama ne zna koliko ultramaratona i drugih utrka, ali i dalje se ne zaustavlja, i u 43. godini niže utrku za utrkom. Zanimljivo, među tim utrkama nikad nije bio Kros Sportskih novosti.

- Nije, jer sam odrasla u Osijeku. Ondje sam dvaput u osamdesetima, kad sam bila u osnovnoj školi, trčala lokalni kros. Ali, u Zagrebu nikada.

Ako se i nije nikada okušala na Krosu SN-a, kao žena kojoj je trčanje način života sigurno ima savjete za klince koji će se u subotu, 13. travnja, natjecati na Bundeku.

- Moja poruka im je da se ne razočaraju ako se ne plasiraju dobro. Znam po svojim nastupima da je uvijek velika gužva na startu i da su mogući kiksevi. Jedne sam godine u Osijeku bila četvrta i bila sam jako razočarana, ali već sljedeće godine sam pobijedila. Znači, bitno je da budu uporni, da se ne daju obeshrabriti ako ne završi dobro. Samo neka se pojave, neka malo osjete atmosferu.

Upravo to često ističemo - poanta Krosa SN-a nije samo u natjecanju i pobjedama, nego i u poticanju djece na fizičku aktivnost i druženje.

SN

- Na krosevima se baš vide razlike među djecom, vidi se tko je koliko brz, vidi se razlika između djece koja treniraju i ne treniraju. Ali, u svakom slučaju, poručujem svima da dođu i da se druže. I neka ostanu uporni, jer za svaki rezultat treba vremena.

Kros SN-a je prije svega školsko natjecanje, zato i Marija ističe da se u ovoj priči moraju trgnuti i nastavnici.

- Profesori tjelesnog imaju jako važnu ulogu, oni su ti koji moraju animirati djecu. Oni su najbitniji, jer će djecu iz klubova dovesti treneri, a djecu iz škola bi morali dovesti učitelji. Znam da im je subota neradan dan, ali treba apelirati na profesore da odvoje svoje vrijeme. Neka dođu s djecom, jer to je na neki način i njihova misija, smisao njihova posla je da uče djecu zdravstvenoj kulturi.

A među tom gomilom djece na kraju možda budu otkriveni i neki budući prvaci. Kao što se to i ranije događalo. Pobjeda Branka Zorka 1985. u konkurenciji trećih i četvrtih razreda srednjih škola bila je senzacija, jer je samo nekoliko mjeseci trenirao atletiku, a u utrci su nastupili mnogi koji su ozbiljno trenirali i trčali na srednjim prugama. Bio je to početak lijepe priče u kojoj je Zorko postao svjetska klasa.

- Znam puno starijih trkača koji su mi pričali da su se na takvim krosevima profilirali kao trkači. Došli su kao 'no name' trkači, a onda se pokazalo da su bolji od atletičara koji treniraju i nakon toga su se uključili u stadionsku atletiku. Kros im je bio prvi dodir s atletikom, baš kao i Zorku - rekla je Marija i za kraj još jednom ponovila:

- Profesori, vi ste najvažniji, animirajte djecu.