S početkom nove školske godine 2019./2020. zaokružit će se 2000 dana, gotovo šest godina, kako Hrvatska provodi “hitnu i neophodnu cjelovitu kurikularnu reformu” koja bi obrazovanje trebala podići na novu razinu. Trebala.
Jer, pet mjeseci prije početka njene primjene, nitko od nastavnika i ravnatelja, a kamoli učenika i roditelja, ne zna što bi točno i na koji način trebali raditi u školama od jeseni.
Za sve to vrijeme fokus rasprave o novoj reformi bio je na tabletima, lektiri, težini učeničkih torbi, a najmanje, ili nimalo, na tjelesnom odgoju.
Dovoljan pokazatelj koliko su zdravlje i tjelesna aktivnost djece državi važni i koliko o njima skrbe državni činovnici.
Ovih bi se dana pred Vladom trebao naći i Nacrt prijedloga nacionalnog programa športa ili ono o čemu se godinama već govori kao o Nacionalnoj strategiji sporta. Ponovno je, dakle, naglasak na “trebao” i “govori”.
Hrvatska nacionalnu sportsku strategiju nema od osamostaljenja, a o “hitnoj nužnoj potrebi” govori se barem 25 godina.
Pametnom dosta, ili i to je dovoljan pokazatelj koliko je državi stvarno, a ne samo deklarativno i protokolarno, uistinu stalo do sporta.
Mijenjaju se vlade i državni činovnici, generacije su stasale bez ikakve suvisle strategije i najuspješniji u sportu postali su tamo gdje je upliv državnog aparata i njezinih aparatčika bio najmanji – u nogometu koji nije ovisan o državnim milodarima, nego egzistira na UEFA-inim i FIFA-inim nagradama i transferima, te tamo gdje su mogući obiteljski projekti i ludi zanos pojedinaca: Kostelići, Vlašići, Sinkovići, Glasnovići, Sandra, Sara, Tin…
Nemamo za prijevoz
I Kros SN-a počiva na entuzijazmu i ljubavi za sport mnogobrojnih nastavnika i profesora tjelesne kulture koji dovode školsku djecu ne pitajući za osobnu korist.
Koliko se samo njih požali:
“Mi bismo došli s učenicima na Bundek, ali nisu nam odobrili sredstva za prijevoz, ne priznaju nam dnevnice ni dodatne sate… Pa mi sami kupujemo lopte i rekvizite da bi nastava imala smisla.”
Događanja kao Kros Sportskih novosti, održan 36. put, uvijek su zato prilika iznova ponavljati koliko je važno poticati i animirati djecu da se bave sportom i koliko je važno ustrajati na tome ne čekajući i ne očekujući državnu potporu.
Kros SN-a radimo zato što hoćemo i zato što vjerujemo u to i ne pitamo pritom za zaradu.
Znamo da ne možemo pisati i ustrajati na stavu kako je svoj djeci u Hrvatskoj, SVIMA!, potrebno omogućiti besplatno i masovno bavljenje sportom, ako i sami kao medij tome konkretno ne pridonosimo.
Kros SN-a daje nam za pravo da ustrajno ukazujemo da hrvatska država premalo brine o sportu i tjelesnoj aktivnosti mladih i da uvijek iznova ističemo jasne argumente. Na Bundeku u subotu uoči Cvjetnice bilo je i blata i kiše i nije bilo crvenog tepiha za Vladine uglednike koje nismo ni očekivali.
Kad bismo im i bili u prilici reći koliko je potrebno angažmana i sredstava za organizaciju Krosa koji privuče tisuće učenika i studenata, ne bi nam vjerovali, jer prema državnim tablicama, to bi zahtijevalo milijune. Možemo samo od srca zahvaliti našim partnerima, HEP-u, Mlinaru i Atlanticu. Hrvatskom atletskom savezu, Hrvatskom olimpijskom odboru i Gradu Zagrebu te gradonačelniku Milanu Bandiću koji je, za razliku od ostalih dužnosnika, uvijek prvi tamo gdje se promovira sport.
Škole bez dvorana
Državni aparat za svakojake PR-sportske igre izdvaja doslovno milijune iz blagajne kako bi se opravdao pred EU da joj je stalo do sporta.
Hrvatska je prema podacima Europske unije, posljednja po izdvajanju za sport, u rangu 0,06 posto iz državnog proračuna, ispred nas je i Malta.
Nekad je omjer državnog izdvajanja za sport i kulturu bio 1:3 u korist “kulture” u koju uistinu ulazi svašta (otud i navodnici). Danas je omjer 9:1 u korist “kulture”.
Hrvatska i među zemljama susjedstva, Mađarske, Slovenije, BiH, Srbije i Crne Gore ima najmanji broj sati tjelesnog odgoja. Umjesto od EU proklamiranih nužnih 60 minuta aktivnosti dnevno, naše školstvo daje im 90 minuta tjedno. Pred TV-om ili uz videoigrice provode po najmanje dva sata dnevno.
Prema relevantnim istraživanjima u svijetu, motoričke sposobnosti školske djece prepolovile su se u odnosu na koje desetljeće ranije za 50 posto, a broj sati u igri na otvorenom smanjio se i za 90 posto.
U Hrvatskoj manje od 20 posto 15-godišnjaka zadovoljava kriterije 60 minuta tjelesne aktivnosti dnevno.
Već u petom razredu osnovne škole dvadeset posto ima prekomjernu tjelesnu težinu, a što je nekoć bilo nezamislivo, 15-godišnjaci obolijevaju od dijabetesa zbog nedovoljnog kretanja.
Više od 100 osnovnih škola u Hrvatskoj nema adekvatnu sportsku dvoranu, pa ni vanjski prostor za vježbanje.
U Dalmaciji, kao svjetskoj oazi za rađanje sportskih talenata, nikad više djece nije tražilo oslobođenje od nastave tjelesnog.
Prema jasnim pokazateljima, 70 posto učenika srednju školu upiše sa zadovoljavajućom tjelesnom formom, a za vrijeme četverogodišnje škole taj se postotak prepolovi i mnogi do 18. godine zanemare bilo kakvu tjelesnu aktivnost.
Dovoljno za zaključak kako država kroz svoje nečinjenje zapravo potiče nebavljenje sportom i kako državno školstvo mlade priprema za neaktivnost.
Desetljeća čekanja
I po tome, u broju odraslih uključenih u sportske aktivnosti, posljednji smo u Europskoj uniji.
Eto, Kros SN-a kao ideja da promoviramo nužnost bavljenja sportom među mladima uvijek će biti povod da državi pokažemo kakva je njena stvarna uloga u podizanju zdrave nacije i postizanju sportskih rezultata.
Desetljećima smo morali čekati i da nam sad Kinezi, ili Mađari u Osijeku, ponude gradnje stadiona, a radi se o u rangu investicije oko milijarde kuna. Kao da je to bila nepremostiva državna investicija za državu kojoj je samo na Uljaniku ili 3. maju nestalo više od trideset milijardi.
Sjetite se toga kad izađete na prve sljedeće izbore, one za Europski parlament, gdje se na izborne liste uguralo gotovo 400 ambicioznih i dičnih “europarlamentaraca”. Kad budete zaokruživali imena, pokušajte se prisjetiti tko je od njih ikad iznio neku pozitivnu ideju u prilog sportu i nužnosti sportske reforme u Hrvatskoj. Kome je to od njih ikad bilo važno?