Iz Dohe izvještava Hrvoje Slišković
Amerikanac Christian Coleman (23) novi je vladar svjetskog sprinta, sunarodnjak mu Justin Gatlin je s 37 “grba” na leđima srebrni na 100 metara, broncu slavi često ozljeđivani Kanađanin Andre de Grasse. Dvaput SAD pa Kanada. Nema Jamajčana, nema predstavnika karipskih država pa se nameće i je li karipsko krstarenje uplovilo u svoju posljednju luke ili se samo privremeno vezalo… Jamajka prvi put nakon 2003. i Svjetskog prvenstva u Parizu nije osvojila medalju u utrci atletičara na 100 metara, a posljednje postolje bez ijedne karipske zastave iznad njega datira iz 1999. godine i Seville. A kad bismo još uračunale one rodom ili podrijetlom s Kariba (Christie, Bailey), morali bismo još dublje uroniti u svjetske almanahe…
Colemanova pobjeda nije nikakvo iznenađenje, čak niti njezina uvjerljivost. S 9.76 sekundi postao je šesti najbrži stometraš svih vremena, ostvario je drugo najbrže pobjedničko vrijeme na SP-ima i treće ukupno. Trinaest stotinki u odnosu na osvajača srebrne medalje Gatlina (9.89) je jedna od najvećih razlika u povijesti finala (najveća je 19 stotinki), ali… Ali, ostat će mrlja na ovom naslovu kao i ostatku Colemanove karijere.
Svjetski prvak na 60 metara i programirani nasljednik Usaina Bolta nije smio nastupiti u Dohi. Kao što ga ne bi trebali biti ni sljedeće godine na Olimpijskim igrama u Tokiju. Iako triput unutar 12 mjeseci nije bio na raspolaganju za antidopinško testiranje, što u pravilu donosi jednogodišnju suspenziju, a može biti i veća, Amerikanci su Colemana izvukli na “tehnikaliju”. I, da ostanemo na “američkom”: “The rest is history” (Ostalo je povijest).
- Svjetski prvak! To mi tako nevjerojatno zvuči, predobro da bi bilo istinito. Prije samo dvije godine sam završio s ‘koledžom’ i odmah osvojio srebro u Londonu. Bilo je to iznenađenje za mnoge, ali ove godine sam osjećao veliki pritisak da moram biti zlatan, pričao je poslije utrke u novinarske mikrofone Christian Coleman.
- Na kraju su sve moje brige same isparile. Počašćen sam što sam dodao svoje ime na popis na kojem su same legende. Sjećam se kako sam 2004. godine gledao kako Gatlin postaje olimpijski prvak, imao sam samo osam godina…
Coleman vjerojatno nikada neće imati karizmu pravog šampiona, a da bismo zaokružili tu priču naglasit ćemo. Prvak je postao u kulisi kakvu zaslužuje. Jadnoj, otužnoj, najlošijoj u povijesti. Zapravo, možda i sama profesionalna atletika zaslužuje takvo nešto, ali to je tema za drugu priliku.
Finale na 100 metara obično je vrhunac natjecanja, a ovdje ga je gledalo manje od polovice stadiona čiji kapacitet je ionako smanjen na oko 21.000. Šteta što tribine nisu ostale u mraku u kojem su bile za vrijeme fantastičnog light-showa s kojim su predstavljeni finalisti. Svi bismo se bolje osjećali. I da nije bilo Afrikanaca, prvenstveno Etiopljana, ne bismo imali niti što čuti. Oni su bili sjajni. Živopisni i rasplesani, šareni i bučni. Najbolja publika koja se ovdje može pronaći.
Oboren je i prvi svjetski rekord, ali neće odjeknuti jer se radi o novoj i dosad rijetko trčanoj disciplini - 4x400 metara mješovito. Naravno, ne radi se o stilovima trčanja nego ravnopravnosti spolova. U svakoj štafeti su po dvije atletičarke i dva atletičara. U kvalifikacijama je svjetski rekord s vremenom 3:12.42 postavio SAD (Tyrell Richard, Jessica Beard, Jasmine Blocker i Obi Igbokwe). I još tri štafete koje su bile u toj utrci trčale su brže od dosadašnjeg najboljeg rezultata u ovoj disciplini.