Zagreb, 250119. Maksimirska 128.
Proslava rodjendana najstarijeg atleticara Mirka Vanica. Na fotografiji: Mirko Vanic i Ana Hanzekovic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

ATLETIKU PRATI I DANAS

NAJSTARIJI HRVATSKI ATLETIČAR Čovjek fascinantne životne priče, koji je gotovo 50 godina proveo u Venezueli, proslavio je 95. rođendan

AUTOR:
    • Vedran Božičević

  • OBJAVLJENO:
  • 27.01.2019. u 10:16

  • "Imam dobar život, pa vidite kak’ dobro ‘zgledam. Još mogu pričati, još se sjećam starih stvari. Na žalost, starih se sjećam, ali novih baš i ne, ha-ha-ha."

    Tako svoju priču počinje najstariji hrvatski atletičar, Mirko Vanić Lala, koji je u četvrtak napunio 95 godina. Proslavu je dan kasnije svojem najstarijem članu priredio i AK Dinamo - Zrinjevac, a Vaniću su prigodnim riječima i poklonima rođendan čestitali predsjednica kluba Ana Hanžeković i zamjenica zagrebačkog gradonačelnika Olivera Majić.

    Kopali rupe za start

    - Nisam to još nikad doživio. Imao sam kod kuće zabave, ali u klubu nikad. Kad smo bili amateri, nije bilo novca, ma kakav domjenak, ‘ajde bogati. Sretni smo bili kad smo dobili šlape ili trenirku - smije se Vanić, kojem su svi odreda zaželjeli da ga vide na sličnoj proslavi i za pet godina.

    - Nadam se i ja da ćemo se vidjeti kad već svi žele da doguram do 100 let’.

    Zagreb, 250119. Maksimirska 128.
Proslava rodjendana najstarijeg atleticara Mirka Vanica. Na fotografiji: Ana Hanzekovic, Mirko Vanic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
    CROPIX
     

    Kako i sam kaže, izgleda i drži se odlično i živi zdravo iako je tjelovježbu ostavio iza sebe. Danas je njegov jedini sport - šetnja.

    - Vrag ti šalu odnio, kad malo ubrzam, nestane mi zraka. Ak’ idem polako, niš’ mi nije. Inače, apetit i puls su mi dobri, sve je u redu. Jedino što moram ići pišati svaki čas - šali se Vanić.

    Vanić je čovjek iznimne životne priče, atletičar koji je osvajao medalje od sprinta do bacanja kladiva, od Hrvatske do Venezuele u kojoj je živio gotovo pola stoljeća. Mijenjao je gradove i države, živio u različitim političkim sustavima, preživio i rat... Priča je to koja zaslužuje biti pretočena u knjigu, a upravo će se to i dogoditi za koji mjesec zahvaljujući Eduardu Hemaru, predsjedniku Društva za povijest sporta i tjelovježbe, koji vrijedno skuplja podatke iz Vanićeva života.

    - U vrijeme rata trenirali smo dvaput tjedno i uvijek je bilo pitanje hoće li zasvirati uzbuna i kako ćemo doći do igrališta. Trčali smo po šljaci, kopali rupe za start, to je uvijek bio problem. Ali, bili smo pravo društvo, Žarko Susić je sve to dobro održavao - prisjeća se Vanić.

    Zagreb, 250119. Maksimirska 128.
Proslava rodjendana najstarijeg atleticara Mirka Vanica. Na fotografiji: Mirko Vanic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
    CROPIX
     

    Rođen je u Retfali kod Osijeka, a odrastao je u Slavoniji i Banatu, gdje se, u današnjem Zrenjaninu, i počeo baviti atletikom još prije Drugog svjetskog rata. U Banatu je tipičan nadimak za muškarce Lala, pa ga je dobio i Vanić. Ali, tek kad se 1941. preselio u Zagreb.

    Bijeg od Huga Chaveza

    - Upisala me mama u treći razred Trgovačke akademije u Zagrebu, imamo sat iz trgovačke računice i izvede me profesor pred ploču. Krene on diktirati, a ja počnem pisati ćirilicom. I svi u smijeh. Profesor me čudno gleda, pita odakle sam, ja mu kažem, a on će na to ‘o, pa ti si lala’. I tako sam ostao Lala.

    Život u Zagrebu u to mu je doba bio daleko od idile.

    - Mama je imala 600 dinara mirovine, u Vojvodini je to vrijedilo nešto, a u Zagrebu ništa. Jeo sam kukuruzni kruh i vodeno mlijeko, to je bilo sve. Čudo je da sam s takvom prehranom uopće trčao. Obično sam na početku sezone bio dobar, ali pod kraj sam ‘spešal’ (klonuo), uvijek mi je išlo slabije.

    Zagreb, 250119. Maksimirska 128.
Proslava rodjendana najstarijeg atleticara Mirka Vanica. Na fotografiji: Mirko Vanic i Ivana Brkljacic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
    CROPIX
     

    U Jugoslaviji je 1946. bio prvak u desetoboju te na 4x100 i 4x400 metara, a 1948. ponovno na 4x100 i 4x400 metara. Atletsku je karijeru završio početkom pedesetih godina, kada se s budućom suprugom Biserkom Rauch, također poznatom atletičarkom Dinama, preselio u Njemačku.

    - Bili smo dvije godine u Njemačkoj, ali imali smo prijatelja u Venezueli koji mi je rekao: ‘Možeš doći ovamo, tu ne padaju zlatni golubovi, ali možda ti se posreći’. I tako sam završio u Venezueli, a nakon godinu dana i Biserka je došla za mnom i 1956. smo se vjenčali u Caracasu.

    U Venezueli se reaktivirao i kao atletičar, bio je čak i državni doprvak u bacanju kladiva iako kaže da su uvjeti za bavljenje sportom bili očajni i da je nastupao na natjecanjima bez treninga. Za život je, pak, zarađivao radeći kao bankovni službenik.

    - Isprva je bilo jako dobro. Imao sam dobru plaću, božićnicu, a kad sam išao na godišnji, dobio bih još jednu plaću. Nakon deset do 15 godina imao sam 30 radnih dana godišnjeg, tako da sam bio po mjesec i pol na odmoru. Kako sam imao obitelj u Kanadi, uvijek sam išao tamo i upoznao sam masu naših ljudi.

    Zagreb, 250119. Maksimirska 128.
Proslava rodjendana najstarijeg atleticara Mirka Vanica. Na fotografiji: Mirko Vanic, Ana Hanzekovic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
    CROPIX
     

    Vremena su se ipak promijenila, pa su se Vanići 2003. odlučili vratiti u Zagreb.

    - Došao je Hugo Chavez na vlast i odmah mi je to previše počelo smrdjeti na Kubu. U međuvremenu je došla i kriza, odjednom je krepalo 15 banaka, među njima i naša, i ostali smo bez posla. Rekao sam supruzi - idemo natrag. I tako smo se vratili. Imao sam nešto staža iz Končara, Heruca, Narodne banke, dane u domobranstvu i tako se nakupilo nešto, dobio sam mirovinu i bilo je u redu. Živimo dobro i ne uzrujavamo se. Plaćaš režije, ideš na plac, gledaš televiziju... Jedino mi je žao što su umrli svi moji atletičari, samo sam ja ostao.

    Svetice su svinjarija

    Atletiku prati i danas, ali jedna ga stvar jako uzrujava.

    - Gledajte ovu svinjariju sa stadionom. Pa ovdje je gore nego u Venezueli - ljuti se Vanić pri pogledu na devastirani stadion na Sveticama, gdje današnji atletičari Dinama i drugih klubova treniraju u očajnim uvjetima.

    - A i ona ledina na Mladosti je sprdačina. Pa pogledajte kakve stadione za atletiku imaju svi odreda, u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, a o ostalima da i ne govorim. Atletika nije financijski profitabilna, ali ona je baza - zaključio je Vanić uz nadu da će njegove riječi čuti i shvatiti odgovorni u Gradu.

    Iz drugih medija