"Imam dobar život, pa vidite kak’ dobro ‘zgledam. Još mogu pričati, još se sjećam starih stvari. Na žalost, starih se sjećam, ali novih baš i ne, ha-ha-ha."
Tako svoju priču počinje najstariji hrvatski atletičar, Mirko Vanić Lala, koji je u četvrtak napunio 95 godina. Proslavu je dan kasnije svojem najstarijem članu priredio i AK Dinamo - Zrinjevac, a Vaniću su prigodnim riječima i poklonima rođendan čestitali predsjednica kluba Ana Hanžeković i zamjenica zagrebačkog gradonačelnika Olivera Majić.
Kopali rupe za start
- Nisam to još nikad doživio. Imao sam kod kuće zabave, ali u klubu nikad. Kad smo bili amateri, nije bilo novca, ma kakav domjenak, ‘ajde bogati. Sretni smo bili kad smo dobili šlape ili trenirku - smije se Vanić, kojem su svi odreda zaželjeli da ga vide na sličnoj proslavi i za pet godina.
- Nadam se i ja da ćemo se vidjeti kad već svi žele da doguram do 100 let’.
Kako i sam kaže, izgleda i drži se odlično i živi zdravo iako je tjelovježbu ostavio iza sebe. Danas je njegov jedini sport - šetnja.
- Vrag ti šalu odnio, kad malo ubrzam, nestane mi zraka. Ak’ idem polako, niš’ mi nije. Inače, apetit i puls su mi dobri, sve je u redu. Jedino što moram ići pišati svaki čas - šali se Vanić.
Vanić je čovjek iznimne životne priče, atletičar koji je osvajao medalje od sprinta do bacanja kladiva, od Hrvatske do Venezuele u kojoj je živio gotovo pola stoljeća. Mijenjao je gradove i države, živio u različitim političkim sustavima, preživio i rat... Priča je to koja zaslužuje biti pretočena u knjigu, a upravo će se to i dogoditi za koji mjesec zahvaljujući Eduardu Hemaru, predsjedniku Društva za povijest sporta i tjelovježbe, koji vrijedno skuplja podatke iz Vanićeva života.
- U vrijeme rata trenirali smo dvaput tjedno i uvijek je bilo pitanje hoće li zasvirati uzbuna i kako ćemo doći do igrališta. Trčali smo po šljaci, kopali rupe za start, to je uvijek bio problem. Ali, bili smo pravo društvo, Žarko Susić je sve to dobro održavao - prisjeća se Vanić.
Rođen je u Retfali kod Osijeka, a odrastao je u Slavoniji i Banatu, gdje se, u današnjem Zrenjaninu, i počeo baviti atletikom još prije Drugog svjetskog rata. U Banatu je tipičan nadimak za muškarce Lala, pa ga je dobio i Vanić. Ali, tek kad se 1941. preselio u Zagreb.
Bijeg od Huga Chaveza
- Upisala me mama u treći razred Trgovačke akademije u Zagrebu, imamo sat iz trgovačke računice i izvede me profesor pred ploču. Krene on diktirati, a ja počnem pisati ćirilicom. I svi u smijeh. Profesor me čudno gleda, pita odakle sam, ja mu kažem, a on će na to ‘o, pa ti si lala’. I tako sam ostao Lala.
Život u Zagrebu u to mu je doba bio daleko od idile.
- Mama je imala 600 dinara mirovine, u Vojvodini je to vrijedilo nešto, a u Zagrebu ništa. Jeo sam kukuruzni kruh i vodeno mlijeko, to je bilo sve. Čudo je da sam s takvom prehranom uopće trčao. Obično sam na početku sezone bio dobar, ali pod kraj sam ‘spešal’ (klonuo), uvijek mi je išlo slabije.
U Jugoslaviji je 1946. bio prvak u desetoboju te na 4x100 i 4x400 metara, a 1948. ponovno na 4x100 i 4x400 metara. Atletsku je karijeru završio početkom pedesetih godina, kada se s budućom suprugom Biserkom Rauch, također poznatom atletičarkom Dinama, preselio u Njemačku.
- Bili smo dvije godine u Njemačkoj, ali imali smo prijatelja u Venezueli koji mi je rekao: ‘Možeš doći ovamo, tu ne padaju zlatni golubovi, ali možda ti se posreći’. I tako sam završio u Venezueli, a nakon godinu dana i Biserka je došla za mnom i 1956. smo se vjenčali u Caracasu.
U Venezueli se reaktivirao i kao atletičar, bio je čak i državni doprvak u bacanju kladiva iako kaže da su uvjeti za bavljenje sportom bili očajni i da je nastupao na natjecanjima bez treninga. Za život je, pak, zarađivao radeći kao bankovni službenik.
- Isprva je bilo jako dobro. Imao sam dobru plaću, božićnicu, a kad sam išao na godišnji, dobio bih još jednu plaću. Nakon deset do 15 godina imao sam 30 radnih dana godišnjeg, tako da sam bio po mjesec i pol na odmoru. Kako sam imao obitelj u Kanadi, uvijek sam išao tamo i upoznao sam masu naših ljudi.
Vremena su se ipak promijenila, pa su se Vanići 2003. odlučili vratiti u Zagreb.
- Došao je Hugo Chavez na vlast i odmah mi je to previše počelo smrdjeti na Kubu. U međuvremenu je došla i kriza, odjednom je krepalo 15 banaka, među njima i naša, i ostali smo bez posla. Rekao sam supruzi - idemo natrag. I tako smo se vratili. Imao sam nešto staža iz Končara, Heruca, Narodne banke, dane u domobranstvu i tako se nakupilo nešto, dobio sam mirovinu i bilo je u redu. Živimo dobro i ne uzrujavamo se. Plaćaš režije, ideš na plac, gledaš televiziju... Jedino mi je žao što su umrli svi moji atletičari, samo sam ja ostao.
Svetice su svinjarija
Atletiku prati i danas, ali jedna ga stvar jako uzrujava.
- Gledajte ovu svinjariju sa stadionom. Pa ovdje je gore nego u Venezueli - ljuti se Vanić pri pogledu na devastirani stadion na Sveticama, gdje današnji atletičari Dinama i drugih klubova treniraju u očajnim uvjetima.
- A i ona ledina na Mladosti je sprdačina. Pa pogledajte kakve stadione za atletiku imaju svi odreda, u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, a o ostalima da i ne govorim. Atletika nije financijski profitabilna, ali ona je baza - zaključio je Vanić uz nadu da će njegove riječi čuti i shvatiti odgovorni u Gradu.