Jučer ujutro u Hrvatsku je donijela novu veliku ultrašku medalju. U španjolskom Los Alcazaresu postala je viceprvakinja svijeta na 100 kilometara istrčavši osobni i drugi najbolji rezultat u Hrvatskoj svih vremena - 7;36:10. U nekim bi se drugim sportovima za ovakve medalje spremali svečani dočeci, barem na aerodromima, no Nikolina Šustić, sjajna splitska 29-godišnjakinja, jučer je direktno otišla - na posao.
- Nisam vidjela ni obitelj, nikoga. Vidjet ću ih navečer, nakon posla.
Nakon posla u Ericssonu, u kojem ova diplomirana inženjerka elektrotehnike radi od 2012. godine. A, u biti, trebala je biti arhitektica, no sestra blizanka Nataša bila je bolja na prijemnom...
- Ja sam nekako sve u životu morala postići malo težim putem.
Tako je od prvog dana života; Nikolina je naime rođena sa srčanom manom. Ne voli govoriti o toj nevolji zbog koje je s majkom mjesece i mjesece provela po bolnicama. Situacija se konačno počela popravljati s pubertetom.
Nikolina Šustić
- Ključna stvar koja mi je pomogla bio je sport.
Starija sestra Sandra “kriva” je što su se obje blizanke zaljubile u njezin sport, košarku. Iako liječnici nikada nisu bili za to da Nikolina bude profesionalnije u sportu. Nisu ni danas kada je Nikolina jedna od najboljih svjetskih ultrašica iako je njezino srce danas savršeno mirno.
Slučajno u atletici
U atletiku je ušla sasvim slučajno 2008. godine, na polumaratonu u Splitu na kojem su ona i sestra blizanka zajedno ušle u cilj. I to kao najbolje! Dvije je godine kasnije njezin talent vidio Dragan Janković, naš legendarni ultraš i izbornik reprezentacije koja je sada u Los Alcazaresu uz Nikolinino srebro osvojila i ono ekipno (trčale i Veronika Jurišić i Antonija Orlić).
- Uvijek sam tvrdila da imam neki posebni dar od Boga. Imam i srce i glavu za duge distance i izdržljivost.
Nikolina je “sam svoj majstor”. Nema trenera, na treninzima ne pretrči sve one silne kilometre poput drugih ultrašica...
- Nitko mi ne može pomoći bolje nego ja sama sebi. Naravno da bi bilo lakše kad bi netko bio stalno uz mene, ali i to je upitno za mene. Ja sam takva osoba.
Nikolina Šustić
Vuk samotnjak?
- Možda i jesam - nasmijala se.
- Volim ljude, volim se družiti, ali i pobjede i poraze volim nositi sama. Ne želim nikoga razočarati. Ne volim biti dužna nikome.
Onda ni ne čudi kada kaže da joj je od nedjelje u Los Alcazaresu ipak draže ekipno srebro s Hrvatskom nego ono njezino pojedinačno.
- Veronika Jurišić rekla je prije utrke da ima 20 i nešto nastupa za reprezentaciju, a samo jednu medalju. To me nekako dodatno motiviralo da pomognem timu. Iako, otišla sam tamo bez očekivanja, u zadnji tren, jer ozlijeđen mi je mišić zadnje lože. Vikend prije trčala sam maraton, pa vikend prije toga isto maraton, onda i prije mjesec dana trail na 90 km...
Trčanje s bolovima
Ukupno 274 km u posljednja četiri tjedna samo na utrkama. A gdje su još treninzi...
- Ma, nisam imala puno kilometara na treninzima, možda 15-20 km dnevno.
“Samo”.
- Nisam imala dobar osjećaj prije utrke, ali kod mene vam je i onako uvijek sve kontra - opet će kroz smijeh.
- U zadnjem krugu, zadnjih 10 km, počela sam se gubiti.
Gubiti?
- U glavi sam se počela gubiti. Inače mi se to ne događa, ali valjda nakon 90 km trčanja s bolovima, s ibuprofenima u jednoj ruci, a Coca-colom, vodom ili nekim energetskim pićem u drugoj, postalo mi je baš loše. Opet, da sam bila zdrava, ne mora značiti da bih bila zlatna. Vjerojatno bih se zaletjela i preforsirala.
Ipak, priznaje, “žao mi je što nije zlato”.
- Je, krivo mi je, falilo mi je tristotinjak metara. Ali ostala sam bez force. Iako, bolje je i srebro nego da sam pala u nesvijest u lovu na zlato. A bila sam na rubu nesvjestice...
Je li Nikolina već skovala nove planove?
- Na proljeće bih htjela trčati neki brzi maraton, ispod 2;40.
Pa to je norma za SP u Londonu!
- Nije mi napeto to natjecanje, ali ako budem imala normu, tko zna... Imam planove i za SP u trailu, SP na 24 sata, EP na 100 km... Ali, idem se sada prvo odmoriti.