Atletski moćnici još su jednom sami sebi pucali u nogu. Iako Sebastian Coe i njegovi najbliži suradnici tvrde da im je cilj popularizacija atletike među mlađom generacijom i privlačenje novih navijača, u stvarnosti idu iz gluposti u glupost i svakom svojom novom “mudrošću” izazovu pravi cirkus.
Čim je prije nekoliko mjeseci Međunarodna atletska federacija (IAAF) objavila da od 2020. pokreće novi format Dijamantne lige s manjim brojem disciplina, to je očekivano izazvalo potres. Bacanje kladiva odavno nije dio elitne serije, početkom godine je potvrđeno da ubuduće više neće biti mjesta za utrke duže od 3000 m, a u srijedu je stigla vijest da su izbačeni i bacanje diska, troskok te utrke na 200 m i 3000 m zapreke.
Objašnjenja da se to moralo napraviti kako bi se format natjecanja skratio na televizijskih prihvatljivijih 90 minuta su u najmanju ruku komična jer i dosad velik dio disciplina nije bio dio glavnog programa. Ali, ipak su postojale u Dijamantnoj ligi, i u njima su se skupljali bodovi, i u njima su atletičari konkurirali za bogate novčane nagrade. Ovako ispada da su ovom odlukom u IAAF-u zapravo samo uštedjeli dio novca. Ništa drugo nisu postigli. Jer, teško je shvatiti kako to misle izbacivanjem dijela disciplina i nekih od najvećih zvijezda povećati popularnost atletike i steći nove navijače.
Zanima me Tokio i Pariz
Izbacivanje diska znači da u Dijamantnoj ligi više nećemo gledati ni najbolju hrvatsku atletičarku Sandru Perković, ženu koja je s pojedinačne 42 pobjede na mitinzima rekorderka ovog natjecanja. Ubuduće će obilaziti neke druge gradove, posebno one u sklopu Continental Toura, nove serije mitinga. Dakako, manje elitne i manje financijski izdašne od Dijamantne lige. Sandra je već neko vrijeme znala što se sprema, tako da joj odluka IAAF-a nije bila šok. Ali razočarana, naravno, jest.
- Unatrag nekoliko godina mijenjaju se pravila Dijamantne lige, a diktiraju ih ljudi koji nisu sportski obrazovani, menadžeri i ostali ljudi iz biznisa. Sve je u zadnje vrijeme nagovještavalo da će ishod biti ovakav. Ali, ovdje nije riječ samo o bacanju diska, nego i ostalim disciplinama, koje su također atraktivne, a nisu uvrštene u izbor. S takvim stalnim promjenama novi format Dijamantne lige gubi na svojoj vrijednosti - rekla nam je Sandra, pa dodala:
- Jedino što me trenutno zanima u 2020. su Olimpijske igre u Tokiju i Europsko prvenstvo u Parizu.
Nije, dakako, jedina koju sve ovo uzrujava.
- Puno je sportaša nezadovoljno, ali ako se ne ujedinimo, nastavit će se igrati s nama, kako na razini mitinga, tako i na nekim drugim razinama.
Smetaju Sandri i drugi eksperimenti i ad hoc uvođenje novih pravila na određenim natjecanjima. Zbog jednog takvog bisera, primjerice, lani na Kupu kontinenata nije pobijedila unatoč uvjerljivo najdužem hicu.
- Atletika je kraljica sportova i ona se ne bi trebala prilagođavati novim uvjetima, ona je takva kakva jest dovoljno atraktivna i teška sama po sebi jer je individualan sport i mislim da nema potrebe za ekshibicijama. Uostalom, svjetski i svi ostali rekordi postignuti su po starim pravilima.
Jasno, čim se dotaknemo ove teme, Sandra se vraća i na još teško objašnjiv, a slobodno možemo reći i skandalozan raspored na posljednjim Olimpijskim igrama.
- Dobro se sjećam Rio de Janeira i noćnih kvalifikacija, pa odmah sutradan jutarnjeg finala. Tu su bili upleteni televizija i drugi faktori, a nitko se nije pitao što je s ljudima koji su se minimalno četiri godine spremali za to natjecanje, kakvu izvedbu u takvim uvjetima mogu pružiti. Sumnjam da je Martina Hellmann na Olimpijskim igrama u Seulu bacila 72,30 m u takvih uvjetima.
Vratimo se još malo na Dijamantnu ligu, doista nije problem samo disk, nego i ostale discipline. Kakva se poruka šalje izbacivanjem troskoka u trenucima kad i muški i ženski svjetski rekord “vise u zraku”? Ili utrke na 200 m kojoj, navodno, nije presudio manjak popularnosti, već procjena da je nema smisla držati u programu uz stotku. Ali, upravo na 200 m imamo čovjeka koji bi se u godinama koje dolaze po popularnosti mogao približiti nedodirljivom Usainu Boltu, ludo brzog, ali i zabavnog Noaha Lylesa. Da, može on trčati i 100 m, ali to mu ipak nije glavna disciplina.
Puno je nelogičnosti
Cinično zvuči poruka da će IAAF pomoći u promociji izbačenih sportaša. Kao i da će na kraju sljedeće godine ponovno sve discipline ići na procjenu. Ako su ove sada izbačene zbog navodnog manjka popularnosti, kako bi trebale vratiti tu popularnost kada su gurnute u drugi plan?
Puno je pitanja, nelogičnosti i potpuno promašenih objašnjenja, jednostavno ih je nemoguće sve nabrojati na ovom prostoru. Sebastian Coe je bio veliki atletičar, ali kao predsjednik IAAF-a radi sve veću štetu atletici. Uostalom, radi se o čovjeku koji je odlučio promijeniti ime IAAF-a u Svjetska atletika jer je uvjeren da će to privući vojsku novih navijača?! Treba li ovome išta dodati?