Vrijeme je za veliki odmor. Ova je sezona bila pražnjenje nakon Rija; bila je dobra, ali ne kao lanjska. Sara Kolak je s velikim očekivanjima došla na Hanžekovićev memorijal, no nije se uspjela sastati. Izvukla je zadnji iz pete da ode zadovoljna i zaslužila je to.
Ili lakat ili forma, nebitno; nije išlo. Želja je bila veća, no realnost je rekla - ne. I Zürich je ostavio traga. Nekidan dobrih 64,47 metara, sada tek jednom preko 60, a to se njoj rijetko događa. No, eto, događa se i to. Ništa strašno, kako bi se u njenom kraju reklo, "treba iti dale". Vječna optimistica ostala je i nakon drugo mjesta.
- Ja sam jako zadovoljna, za moj prvi nastup na Hanžekovićevu memorijalu više nego dobro. Lani sam sjedila na tribini, sada sam nastupala, to je za mene jednako važno kao i dobro baciti. Baš sam OK.
Pršti pozitivom, iako voli pobjeđivati, tu se osjeća najbolje, a u utorak nije išlo makar je Kanađanka Gleadle sa 63,40 metara bila itekako dohvatljiva za nju.
- Kada se sve zbroji i oduzme, ponovit ću, ja sam jako zadovoljna sezonom. To je tako, nije uvjeravanje same sebe, nego istina. Nikad tako dobro u kontinuitetu nisam bacala. Na kraju sezone bacati dobro London, pa dvaput Dijamantnu ligu, pa Hanžekovićev memorijal na tim daljinama, to je velik pomak u odnosu na sve prošle godine.
Nastavila je...
- Ulovila sam drukčiji ritam ove sezone, bacati iz mitinga u miting nešto je drukčije, meni nešto novo. Mogu reći da sam uspjela. I s ovim sam ovdje zadovoljan, makar nisam mogla pogoditi hitac. Na kraju sam izvukla što se moglo. Nije lako bacati 67 metara, nije to obična stvar, tako da si nemam što prigovoriti.
S te strane OK, ali nedostajao je neki Rio...
- Rio se nikad više neće ponoviti kao Rio, ali to ne znači da sam ja odustala od zlata, dapače, mislim da sam tek na početku. Jedno zlato nije ništa. Da, razmišljam i o Tokiju i o tome da tamo recimo 66 neće biti dosta za medalju. Trebat će puno više.
A i protivnice je više ne gledaju kao malu Saru.
- Da, "tete" su me malo drugačije počele gledati, no meni je drago da smo jedna drugoj motiv, da jedna drugu vučemo prema boljem. Na velikim je daljinama to jako važna stvar. Jedna medalja nije ništa, želim ih osvojiti još mnogo. I iduće godine nastavljam u tom smjeru.
I vraća se na Hanžekovićev memorijal po pobjedu?
- Naravno, i da bacim bolje. Dala sam sve od sebe, ništa me nije mučilo, ni lakat, ni rame, jednostavno, nisam uspjela pogoditi kako sam htjela. Ali dobro, bilo je preko 60...
A sad?
- Ništa, sezona je gotova. Treba mi jedan pravi odmor, ali ne totalno opuštanje. Ne mogu se ja tek tako opustiti, haha. Recimo neki aktivni odmor. Nisam bila doma četiri mjeseca, zaželjela sam se ja njih, oni mene, malo ću na more, a onda opet na posao.
I ode. Nešto sporije nego u Riju, ali ipak dohvatljivo. Jedno je sigurno: Sara Kolak je i u sezoni nakon Rija ostala svjetski atletski vrh, a to je u našem slučaju strašan kompliment. Dok god čekamo da se koplje otkači, dobro je. U pravu je Sara kada kaže da je zadovoljna, čak i bez medalje; s 22 godine koplje još i nije saznalo dokle može stići.