Zagreb, 130818.
Zracna luka Franjo Tudjman.
Povratak Sandre Perkovic s Europskog atletskog prvenstva u Berlinu gdje je osvojila petu uzastopnu zlatnu medalju u bacanju diska.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX *** Local Caption ***
Foto: Davor Pongracic / CROPIX

VELIKI INTERVJU

TRENER PETEROSTRUKE EUROPSKE PRVAKINJE OTVORENO ZA SN O VELIKOM PROBLEMU KOJI IH DUGO MUČI 'Sandra ovako više ne može...ona nije pokusni kunić'

AUTOR:
    • Vedran Božičević

  • OBJAVLJENO:
  • 15.08.2018. u 15:27

  • EDIS ELKASEVIĆ Trener peterostruke europske prvakinje Sandre Perković o dramatičnom finalu u Berlinu, o mogućoj godini odmora i velikom problemu koji ih već dugo muči

    On je uz nju u dobru i zlu, kako je to sama rekla nakon berlinske drame sa sretnim krajem. Najvažniji kotačić ludo uspješne ekipe, dakako uz nju samu. Edis Elkasević i Sandra Perković, dvojac koji već godinama niže uspjeh za uspjehom, medalju za medaljom, rekord za rekordom. Dvojac koji se nema namjeru zaustaviti.

    Prvo veliko natjecanje Edis je kao Sandrin trener odradio 2013. u Moskvi. Od tog svjetskog zlata, pa do danas, baš su svake godine osvajali barem jednu veliku medalju. Točnije, osim srebra u Pekingu 2015, osvajali su isključivo zlata. Niz je nastavljen prošli vikend u Berlinu, iako se u jednom trenutku činilo da bi ova priča mogla imati neočekivani epilog, da će Sandra ostati bez zlata, a možda čak i bez medalje.

    - Imao sam noćnu moru, sanjao sam da ne može baciti dalje od 60 metara - našalit će se Edis nakon nedjeljne dodjele medalja na Olimpijskom stadionu.

    Da, Sandra, kraljica diska, jedina žena koja je u posljednjih 25 godina prebacila 71 metar, u subotu je poslije četiri serije finala bila na 59,97. Nervoza je bila sve veća, Edis ju je s tribine pokušavao vratiti na pravi put i napokon, u petom pokušaju, disk je poletio do toliko poznate daljine kad je Sandra u pitanju. Pobjedničkih 67,62 za desetu veliku medalju u karijeri, za peti uzastopni naslov europske prvakinje.

     

    - Sad kad se sjetim, stvarno je to bila velika noćna mora. Došli smo spremni na EP i, iskreno, očekivali smo da će biti puno lakše - priznao je Sandrin trener.

    Teško ga je kriviti jer kad je netko toliko dominantan da na EP dođe s više od šest metara boljim rezultatom od najbliže konkurentice, onda je jasno da, htjeli mi to priznati ili ne, nitko ne očekuje pretežak posao. No, stvari se ponekad ipak zakompliciraju.

    - Europska konkurencija nije nešto bajna, a mi smo bacali ove sezone preko 70 metara. Njemice su bile kod kuće, ali na državnom su prvenstvu jedva bacile 62 metra. Znali smo da nijedna neće baciti preko 66 metara na EP-u, ali je problem što u finalu ni mi nismo mogli doći do 66.

    Kako trener na tribini proživljava takvu situaciju?

    - A što možeš raditi? Gledati nju da, kad se okrene, vidi da je pratiš i da joj želiš pozitivno. Prve tri serije ju je trebalo probuditi, onda ju je u sljedeće dvije trebalo smiriti.

    S malim vremenskim odmakom Elkasević priznaje da su na Sandru jako utjecale priče o tom famoznom petom europskom naslovu, dosegu kakav u istoj pojedinačnoj disciplini nije ostvario nitko u atletskoj povijesti. Počelo se to spominjati još praktički prije dvije godine, kad se četvrti put uspela na tron, a kako se berlinsko prvenstvo bližilo, više ni u jednoj najavi nije bilo moguće izbjeći isticanje “petice”.

     

    - Taj pritisak koji se stvarao zbog tog povijesnog dosega je glavni razlog problema koje je imala. Mislim da je to ostavilo dosta traga. Bili smo tu sedam dana i svi su govorili jedni drugima “sretno”, a nama su govorili “čestitamo na medalji”. Čula je i ona to, uđe to u glavu. A onda se dogodi da u finalu pogodi mrežu, da je boli noga... Psiha je dosta problematična.

    Morat će se na takve stvari naviknuti jer, nastavi li ovako, i dalje će rušiti razne rekorde.

    - Da, ali ovo je bila prva takva situacija. Sljedeći će put biti lakše.

    Kako donosite odluke kad ćete joj dati tehnički, a kada psihološki savjet za vrijeme natjecanja?

    - Po njoj se vidi kakav joj savjet treba. Kad ide u krug, nastupam tehnički, a kad je izvan kruga, psihički. Primjerice, ako se ona ponaša premirno, to znači da je trebam dizati, da joj je glava otišla negdje drugdje.

    Edisu 2013. nije bilo jednostavno naslijediti legendarnog Ivana Ivančića na mjestu Sandrina trenera, ali ne samo da njezini rezultati nisu pali, nego je i nastavila napredovati.

    - Uzeo sam nešto veliko, ali da nismo funkcionirali, ne bismo bili ovdje, već nakon Moskve 2013. bi se to raspalo. Imamo cilj, rekli smo 2013. da ćemo ostati zajedno deset godina i jako smo blizu tome da ostane tako. Odgovaramo si međusobno, znamo po što idemo, dosta smo toga prošli zajedno, imali smo istog trenera, istu podlogu. Ja sam nastavio njegov put. On je uzeo dva europska zlata, ja sam sada uzeo tri, on je imao jedno olimpijsko zlato, ja drugo... Sada gradimo priču da Sandra postane nakon tih deset godina nešto u što se ne može povjerovati, da osvoji sve. Ne želimo nikoga podcjenjivati, ali Sandra je izvanserijski sportaš koji to može napraviti.

    Kako uopće pronalaze motivaciju nakon svih silnih uspjeha, nakon što je Sandra osvojila doslovno sve što je mogla, i ne samo jednom.

    - Ona je pronađe, a ja je samo pratim. Mi dosad još nismo imali godinu odmora. Teško je nekome dati godinu odmora ako psihički nije spreman za dulji odmor. Psiha je ta koja odlučuje, a tijelo se lako može riješiti s malo više odmora, s malim prekidima tijekom sezone. A njoj se ove godine dogodilo dosta ozljeda, ali ne zbog psihe, nego zbog uvjeta u kojima smo radili.

    I tu smo došli do priče koja ih oboje jako muči.

    - U Splitu smo imali buru i snijeg, u Medulinu kišu, obećali su nam zimsko bacalište, ali ništa od toga...

    Dugo se spominje priča da bi Sandra zimske pripreme mogla odrađivati u inozemstvu. Čini se da je konačno došao taj trenutak.

    - Mi ćemo morati ići van jer ona više ne može ovako. Sljedeće ćemo sezone krenuti negdje. Nas u ekipi ima dosta, a ja je ne mogu povesti bez dobrog fizioterapeuta, nas dvojice trenera, bez sparing-partnera. Potrebno nas je petero, šestero da bi stvari funkcionirale. Ne mogu je odvesti negdje gdje ne poznajemo medicinski tim, gdje ne znamo tko i kako radi. Ne možemo imati povjerenja u nepoznate ljude, ona nije pokusni kunić. Ljudi su postali takvi da ili cijene sport i hoće pomoći, ili im je jedini cilj da mogu reći da su pomagali Sandri Perković. A zapravo su joj odmogli.

    BERLIN, GERMANY - AUGUST 11: Sandra Perkovic of Croatia celebrates with the European Athletics Championships mascot, Berlino, after winning Gold in the Women's Discus Throw Final during day five of the 24th European Athletics Championships at Olympiastadion on August 11, 2018 in Berlin, Germany. This event forms part of the first multi-sport European Championships. (Photo by Matthias Hangst/Getty Images)
    Matthias Hangst/Getty Images
     

    Jesu li već napravili konkretan plan za pripreme u inozemstvu?

    - Zajednički slažemo plan. Imamo tri opcije - Amerika, Doha i Turska. Treba nam dvaput po mjesec i pol dana, dvanaest tjedana ukupno. Išli bismo na isto mjesto oba puta, malo bismo razbili boravak tamo povratkom kući, pa onda opet natrag. U Hrvatsku bismo se vratili u travnju ili svibnju, kad je vrijeme super.

    Kad je spomenuo godinu odmora, znači li to da Sandra te sezone uopće ne bi nastupala?

    - Ne, to je samo godina u kojoj će malo posustati, u kojoj joj neće biti važno koliko će se natjecati, ali će i dalje trenirati. Plan je da to bude 2021. Ne znači da te godine ne bi išla na svjetsko prvenstvo, možemo to organizirati i drukčije, ali ta godina će nam biti manje važna. No, još ćemo vidjeti jer je prije toga sljedeće godine čeka SP, pa 2020. Olimpijske igre. I dalje grizemo.

    A što će se dogoditi kad prođe dogovorenih zajedničkih deset godina?

    - Poslije toga ćemo sjesti i vidjeti. Moguća je promjena jer to je puno godina zajedno. Promjena u smislu lokacije, ljudi oko nje, promjena društva.

    I sada rade određene promjene uvođenjem novih ljudi u stožer, poput fizioterapeuta i kondicijskog trenera Branimira Vajde ili pomoćnog trenera i sparing-partnera Saše Miloševića.

    - Sad već tri godine radimo s Vajdom. Dobar je za male grupe mišića, tu je specijalac. Donio je nešto novo u trenerskom dijelu i to se pokazuje odličnim za nju jer tijelo se navikne na jedno. Nadopunjavamo se, on je stručnjak za svoj dio posla, ja radim svoj dio i to se pokazuje jako dobrim. Iz godine u godinu sve boljim.

    Jesu li ozljede glavni razlog što nakon Dohe početkom svibnja više nismo vidjeli nijedan hitac preko 70 metara?

    - Samo ozljede. Poslije Dohe je imala jako velikih problema s leđima, a tu se gubi ritam. A kad nemaš dovoljno ritma na treningu, onda nemaš ni sigurnost za natjecanje, koje je samo potvrda treninga. Mi i sada imamo daleke hice, ali je njih samo 20 posto, a inače imamo 80 posto dobrih.

    Iz drugih medija