Dašak svjetske atletike ponovno je dotaknuo Zagreb, a ljubav Zagrepčana prema atletici traje. U gradu koji priznaje samo pobjednike, atletika je definitivno uspjela. Tribine su kao i uvijek rekle sve - punile su se pomalo i popunile na veliku radost atletičara.
I nagrada je stigla u utorak suncem nakon dramatično mrkog ponedjeljka. Uvijek je tako, moraš zaslužiti... Čak i kada je pregorio "ziherung" uoči starta mitinga, nije bilo panike, iako je direktorica Brkljačić imala veći radijus kretanja nego nekad u krugu za kladivo. Zli bubnjari radili su bez struje i atmosfera nije padala ni na trenutak.
Ove godine zagrebački miting dobio je i top termin, između dva finala Dijamantne lige u Zürichu i Bruxellesu, a uoči SP-a koji slijedi u Dohi. Možda kasa nije tako velika da bi primila sve koji bi željeli doći u Zagreb, ali je uvijek dovoljno velika da se o mitingu nastavi pričati i da priča ide dalje. Kad vidiš Sandru, Saru, Felix, Gatlina, Šubenkova... i ne treba više.
Malo su organizatori poradili na koreografiji. Obukli su dobro vidljive nove zelene majice, suci crvene, volonteri žute, klinci iz Erste lige dobili su balone, a oni su onda s balonima dočekali na stazi najveće zvijezde mitinga. Baloni su odletjeli prema nebu, a zvijezde došle "na položaj". Prekrasno.
Tim je ljepše bilo vidjeti da su naše najveće vedete prvo Sara Kolak, a nakon nje i Sandra Perković uživale u domaćoj atmosferi koja nije tako česta na njihovim svjetskim rutama. I na sve to ponovno odlične, uz ohrabrenje uoči Dohe koje im je i te kako dobro došlo.
Možda je trkačima bila malo hladna zagrebačka večer, no dali su sve od sebe, što je uostalom publika prepoznala i ispratila ih aplauzom. Realno top formu traže za Dohu, a tek počinje njeno brušenje. Možda u Dohi za nekog kažemo, "svjetski prvak koji je prije nekoliko dana bio u Zagrebu".
S Amelom Tukom i susjedstvo se priključilo posebnom štovanju zagrebačkog mitinga. Lijepo je bilo vidjeti to bodrenje BiH-atletičara u vrhunskom društvu. Tko kaže da se na atletici ne može navijati. I to žestoko, kao dokaz koliko nam nedostaje poneki trkač da bismo nadopunili vrhunsku vrijednost Sandre, Sare, Blanke, uskoro i Marije Tolj. Valjda ćemo i to dočekati. Da se može, pokazao je, točnije još jednom dokazao - Tuka.
No, dobro je, bitno je saznanje da smo dio te svjetske atletske priče, da je taj Zagrepčanima dragi Hanžekovićev memorijal donio još jednu savršenu potvrdu i da će se dogodine svi vratiti, i doći još netko na 70. rođendan.
Gospodinu u godinama, reklo bi se...