Imao je Kros Sportskih novosti kroz povijest puno velikih priča, puno je sjajnih atletičara pobjeđivalo na njemu u vremenima kad su tek krčili stazu prema vrhu, ali vjerojatno nećemo pogriješiti ako kažemo da je malo onih koji su ovu priredbu doživljavali s toliko emocija kao što to radi Marino Bloudek (19). Otkad je u osnovnoj školi počeo trčati na Krosu, dogodila se ljubav koja traje i danas, kada je student prve godine Visoke poslovne škole PAR u Rijeci. Ni nakon što je prije dvije godine postao europski juniorski prvak na 800 metara, ni sada, kad se preselio iz Virovitice u Pulu i promijenio trenera, nije ni pomislio na zaobilaženje Bundeka. Kros se jednostavno ne propušta. U subotu je na njemu ostvario šestu uzastopnu pobjedu.
- Divno je, nije me dugo bilo u ovom kontinentalnom dijelu Hrvatske, tako da me dira u srce kad se vratim. Žao mi je zbog vremena, uvijek je dosad bilo sunčano kad sam trčao, pržilo je. Ove je godine bilo malo hladnije, ali nema veze, super smo odradili posao - pričao je od uha do uha nasmijani Marino.
Još tri do rekorda
Kros mu je bio i svojevrsni melem na ranu, lijek nakon malo teže zimske sezone u kojoj nije bilo očekivanih rezultata.
- Kad si nešto zadam, to i volim ispuniti. Imam taj neki natjecateljski duh, volim se boriti, volim nešto postići. Ja sam tip koji se vodi razmišljanjem da se trudom, odricanjem i velikim zalaganjem može doći do određenih ciljeva.
Prvi je put pobijedio kao student, i to u nimalo bezazlenoj konkurenciji. Bio je tu sedmerostruki pobjednik Krosa Ognjen Mergon i još nekoliko poznatih imena hrvatskih srednjih i dugih pruga.
- Očekivao sam dobru konkurenciju, bio je to dobar psihički i fizički test za mene. Zadovoljan sam utrkom, čak sam išao i brže nego prošle godine, jedino sam malo usporio u cilju zbog fotke. Htio sam da svi vide da mi je ovo šesta pobjeda. Budući da sam imao malo težu dvoransku sezonu, sezonu prilagodbe, shvatio sam da kad pobijediš, moraš u tome i uživati. Tako je bilo kad sam bio prvi na juniorskom EP-u, tada sam se baš iživio, ali poslije toga sam nekako izgubio taj osjećaj. Sad sam ga uspio vratiti. Kad se nešto osvoji, treba iskoristiti taj trenutak. Baš sam se lijepo zabavio i bilo je stvarno super.
Sada ima šest pobjeda, još mu tri nedostaju da se izjednači s apsolutnom rekorderkom Majom Pačarić.
- Znam, to i ciljam. Čak sam si i razmišljao da možda još jednu godinu na fakultetu namjerno padnem da malo podignem letvicu za buduće generacije. Žao mi je što nisam i prije trčao, recimo kad sam bio u prvom i drugom razredu, pa da možda bude još više tih pobjeda. Šalim se malo, ali sigurno ću dolaziti svake godine. Volim biti lice ovoga Krosa jer tu su ipak bili moji prvi atletski koraci. Tu mi je bila prva ozbiljnija atletska utrka, prva bitnija pobjeda.
Ostati čvrst u glavi
Zimska mu je sezona bila za zaborav, na dvoranskom PH-u je neočekivano bio drugi s neuvjerljivih 1:55.21.
- Da vam iskreno kažem, nismo se toliko ni pripremali za dvoransku sezonu. Više smo se trener Milovan Savić i ja prilagođavali jedan drugome, ja njegovim treninzima, a on mome tijelu. Sad smo se našli, zadovoljan sam, vjerujem u trenera i njegov princip rada.
Pred njim je ljeto u kojem će mu glavno natjecanje biti Europsko U-23 prvenstvo u Gävleu. Čeka ga zahtjevan prelazak iz juniora među (mlađe) seniore, put na kojem su se mnogi talentirani atletičari izgubili.
- Volio bih ostati čvrst u glavi i, naravno, bez ozljeda, da probam doći i do uspješnog seniorskog staža. To je težak izazov. Prije uopće nije bilo mlađeseniorske kategorije i djeca od 18 ili 19 godina su morala trčati s momcima koji su godinama u atletici, zrelim ljudima koji već imaju i obitelji. To stvarno nije bilo fer, djeca su gubila interes jer su znala da protiv starijih nemaju šanse. Atletika je sport u kojem rezultati dolaze s godinama, nije kao nogomet, u kojem je netko talentiran i takav će biti zauvijek. Sve dolazi s godinama. Svi su bili početnici, pa tek onda profesionalci. Svi su morali biti na dnu ili čak i ispod dna, da bi postali netko i nešto.
Podrška do nebesa
Kako se kontinentalac prilagodio životu na moru?
- Navikao sam se, odgovaraju mi more, šetnjice, kave... Rijetko se vraćam doma. Malo mi je žao zbog roditelja, obitelji i prijatelja, ali odlučio sam se za puno odricanja, rada i truda. Svi oko mene znaju koji je moj cilj i svi su uz mene. Najbolji prijatelj mi je imao maturalnu, zvao me je da dođem, ali rekao sam da ne mogu, da sam na pripremama. I drago mi je što svi shvaćaju moje prioritete. Nadam da ću zbog svih njih ostvariti svoje ciljeve, ispuniti želje i sebi i njima. Imam podršku do nebesa. Zahvaljujem svojoj osnovnoj i srednjoj školi u Virovitici, fakultetu, novom klubu Kvarneru, treneru, a najviše svojoj obitelji i najboljim prijateljima, hvala i TZ Virovitice, Gradu i Flori Vtc. Svi su oni moj tim, tu su i kad je teško i kad uživamo u pobjedama. Volio bih privući što više ljudi, da se veselimo mojim uspjesima i da budemo nasmijani kao ja na Krosu - veselo je zaključio Bloudek.