Zagreb, 210418.
Na zagrebackom Bundeku odrzan je tradicionalni 35. Kros Sportskih novosti u organizaciji Sportskih novosti i Hrvatskog atletskog saveza. Ovo prvenstvo u trcanju privuklo je kao i svake godine velik broj natjecatelja.
Na fotografiji: start, 8. razredi osnovne skole ucenice, 1000 m.
Foto: Damir Krajac/CROPIX
Foto: Damir Krajac/CROPIX

PIŠE MARIO ZORKO, GLAVNI UREDNIK SN

ZAVRŠENO 35. IZDANJE KROSA SPORTSKIH NOVOSTI Čuvari tradicije i pravi prijatelji sporta na Bundeku!

AUTOR:
    • Mario Zorko

  • OBJAVLJENO:
  • 23.04.2018. u 17:09

  • Ćiro Blažević nazvao je malo prije devet sati u subotnje jutro.

    - Sine, stižem li još na Bundek? Gdje mogu ući, neću zakasniti?

    I onda pun energije zapjevao u mobitel:

    - U subotu prije zore Kros Sportskih novosti ore... Evo me odmah, javljam se po naređenju.

    Malo kasnije sletjela je poruka i od Zlatka Dalića:

    “Dobro jutro, još sam u Varaždinu, imam nekih neodgodivih obveza, koliko vam je bitno da dođem? Ako jest, mogu krenuti najranije oko 11.30 prema Zagrebu i biti tamo, valjda, do 13 sati.”

    Ćiro i Dalić prilagodili raspored da bi došli

    Potegao je, stigao i do 12.30 sati na Bundek, preskočio ogradu kod glavne pozornice, ispunio želju za selfiejem i Miji Dimšić, i gostima, i sportašima, i malim trkačima, svima koji su poželjeli uspomenu s izbornikom Hrvatske, podijelio nagrade učenicima i odjurio natrag doma jer je njegov Varaždin popodne igrao drugoligaški derbi protiv Dugopolja u borbi za Prvu HNL.

     

    Sve u petoj brzini, ali je došao kao i Ćiro, legendarni brončani koji je već “zaboravio” kad je prešao osamdesetu. Nisu tražili opravdanja, nisu se izvlačili “ovo-ono”, nisu tražili VIP-tretman. Jednostavno su, kao rođeni sportaši, došli podržati iskonski sport kakav je Kros Sportskih novosti, i to već 35 godina.

    Ćiro i Dalić kao uspješni nogometni treneri i izbornici najmanje imaju želje i potrebe za medijskom promocijom ili pojavljivanjem u javnosti. Naprotiv, to je samo nužan dio njihova posla i popularnosti koju nose.

    Ćiro i Dalić kao pravi sportaši uvijek će biti uz pravi sport, pa makar i na livadi, kao što je to doslovno na tratinama i stazama Bundeka. Zbog toga su i Ćiro Blažević i Zlatko Dalić valjda toliko omiljeni među “običnim” pukom, u narodu koji ih osjeća kao svoje, kao i Darija Šimića, Stojka Vrankovića, Dubravka Šimenca, Tomislava Paškvalina, Tina Srbića... Sportske velikane koji su s brojnim sportašima ponovo bili samo “obična” publika na Bundeku.

    Godinama bez pomoći iz državnih budžeta

    S njima i čelnici Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša i Josip Čop, s tim da je predsjednik Mateša doletio ranojutarnjim, “mljekarskim” avionom iz Sarajeva ne bi li u subotu prijepodne bio na Bundeku. Ili gradonačelnik Milan Bandić, koji je kojih stotinjak subotnjih obilazaka i akcija po gradu prilagodio samo da bi točno u 10 sati tradicionalno otvorio Kros.

     

    Taj sportski duh i entuzijazam bili su ponovo prava podrška malim trkačima koji su uzbuđeno čekali startove i kojima su se dijelili medalje i pehari kao najbolji poticaj da mnogi od njih ostanu što duže u sportu.

    Zato smo i mi u Sportskim novostima, najstarijim ovdašnjim sportskim dnevnim novinama, koje broje već 73. godinu, ponosni na Kros i na to da smo ga sačuvali kao najdugovječnije natjecanje u trčanju u prirodi i kao naš stalni trud u poticanju mladih da se bave sportom.

    Kros je najbolji primjer i odgovor onima koji glasno podržavaju, ali samo deklarativno, da sport mora biti besplatan i dostupan svoj djeci u Hrvatskoj, da su nam mlade generacije premalo aktivne, a oni najodgovorniji u “hodnicima moći” za to čine premalo ili nimalo, jer nedovoljno je sporta u školama i nedovoljan je broj djece koja se mogu organizirano baviti sportom u klubovima.

    Ono što pretiho ističemo: Kros SN-a godinama se organizira bez ikakve materijalne pomoći iz državnog budžeta, pa i to na simboličkoj razini pokazuje odnos države i vlasti prema sportu, osim one šuplje, deklarativne retorike.

    Mediji su općenito preblagi prema tom hladnom, nezainteresiranom odnos hrvatske države prema sportu, dok je situacija doslovno alarmantna, na što je pokušala ukazati i Opatijska inicijativa, dok nije gurnuta u kut i prigušena da ne bi dizala previše prašine.

     

    Sport ne smije biti privilegija bogatih

    Sve je manje djece u Hrvatskoj uključeno u sport, sve ih je manje tjelesno aktivno, a zbog alarmantne demografske situacije i iseljavanja klubovi se po manjim mjestima gase jer nemaju dovoljno djece.

    U Europskoj se uniji ozbiljno razgovara o nužnosti 60 minuta aktivnosti dnevno, a Hrvatska je s dva sata tjelesnog odgoja u školama tjedno na dnu Europske unije. Dakle naša država kroz nastavu djeci osigurava samo 90 minuta vježbanja tjedno!

    Za usporedbu, mali Mađari u školi imaju obaveznu tjelesnu aktivnost svaki dan, pet puta tjedno, pa čak i svi u susjedstvu - Slovenija, Srbija, Crna Gora, Bosna - imaju po tri sata. Nije, očito, sve u novcu, nisu oni bogatiji od nas.

    Kineziološka istraživanja otkrivaju da su današnja djeca 50 posto manje motorična nego prije 50 godina, odnosno - fizičke sposobnosti djece doslovno su se prepolovile.

    Već u petim razredima osnovne škole skoro 20 posto djece ima prekomjernu tjelesnu težinu.

    U srednjoj školi 90 posto učenika nije u stanju napraviti 30 trbušnjaka u minuti i - ono što je donedavno bilo nezamislivo - djeca u dobi već od 15 godina olijevaju od “staračkog” dijabetesa.

    Posebno je alarmantno što najlošije rezultate postižu djeca iz siromašnijih obitelji, što jasno sugerira da bavljenje sportom postaje povlastica imućnijih, onih čije obitelji to mogu platiti i pratiti. I to je, zapravo, gola istina i naša stvarnost.

    Hrvatski sport najviše ovisi o roditeljima

     

    Ne moram potpisati samo kao sportski novinar i pratitelj nego i, jednostavno, kao roditelj da hrvatski sport prvenstveno ovisi o obiteljima, o tome koliko su one spremne i koliko mogu uložiti vremena i novca u sportske aktivnosti svoje djece.

    I oni koji se bave tzv. malim sportovima, u kojima nema nikakvih financijskih motiva, svejedno za bilo kakav ozbiljniji rezultat već i u kadetskim i juniorskim kategorijama treniraju dvaput dnevno.

    U njihovom sportu sve počiva na roditeljima i oni sve financiraju - članarine, kotizacije za natjecanja, kupovinu opreme, štitnika, od tenisica do trenirki, putovanja na natjecanja, plaćanje priprema, pa i do toga da sami plaćaju liječenja i terapije kad dođe do ozljeda.

    Puno je roditelja koji su nakon godina i godina posvećenosti i pokrivanja svih tih troškova došli u situaciju da to više ne mogu pratiti i djeca odustaju od daljnjeg treniranja.

    Zašto se onda čudimo da se 90 posto srednjoškolaca ne bavi nikakvom tjelesnom aktivnošću, a kamoli u rangu europski preporučenih 60 minuta dnevno?

    Zato se vladajuće i one koji o tome odlučuju u subotu na Bundeku moglo tek uzalud tražiti. Njih to baš i ne zanima, važnije su im neke druge konvencije i europske direktive za koje će se ekspresno pronaći nove desetine, ako treba i stotine milijuna kuna iz državne blagajne.

    Za sport će se opet filigranski vagati svaka kuna, cijepati jednu kunu na desetine, dvadesetine, pedesetine... I ponovo će sportašima reći, nemamo, više sreće drugi put, javit ćemo se kad vas budemo trebali za dizanje rejtinga.

    Iz drugih medija