Nakon utakmice iz nje se pušilo, stalno je govorila “ma što mi govore bravo, kakav bravo, kad smo izgubile”.

To je zato što ste dobro igrali.

- Da, ali smo izgubili, i onda ne može biti bravo...

Eto, to je razmišljanje kapetanice naše izabrane vrste Samante Fabris, pa zaključite je li lider ili nije. Dan kasnije već je bila bolje volje.

- Ma, ostala je i dalje gorčina zbog toga što nismo pobijedile. Mislim da bi ta pobjeda odjeknula, da bi bila velika senzacija. No, moram odmah reći da sam jako ponosna na cijelu ekipu, baš se vidi napredak. Ali, nažalost, nije bilo dovoljno da zaokružimo tu jednu lijepu priču. No, to je tek početak, mlada smo ekipa i teško je očekivati velike uspjehe preko noći, ipak treba ići korak po korak. Ono što jako veseli jest to da smo na dobrom putu, da se vidi koliko nam je sustav rada izbornika Santarellija ušao pod kožu, i kako to sve izgleda bolje i prirodnije. No, još mi je uvijek žao što nismo pobijedile Tursku...

Koju ste imale u šaci...

- Mislim da nam je zapravo nedostajalo samo malo više vjere u pobjedu, vjere u sebe.

Iako ste puno bolje ušle u meč negoli u ijednom do sada. Ako samo pogledamo prvu utakmicu na EP-u protiv Azerbajdžana, gdje ste prvi set bile beskrvne, protiv Turske je to izgledalo puno hrabrije i bolje.

- Atmosfera u ekipi je bila odlična, sve smo nekako vjerovale da možemo dobiti, željele smo se pokazati u što boljem svjetlu. Mi nismo niti svjesne koliko još možemo napredovati i da više vjerujemo tijekom setova, još bi to bilo bolje. Ja sam vjerovala da možemo do četvrtfinala, a onda se ispriječio taj peti set...

Sve zaslužuju pohvalu

Peti set vas je skupo koštao i u prvoj utakmici na EP-u, protiv Azerbajdžana, i tamo ste vodile sa 2-1 u setovima i na kraju izgubile.

- Ma koji put se osjeti nedostatak tog pobjedničkog mentaliteta u terenu. I kad povedemo s 2-1 kao da se opustimo, kao da će pobjeda doći sama od sebe...

Opustite ili možda preplašite pobjede?

- Ne bih rekla da se preplašimo pobjede, već da se zaista opustimo. Umjesto da u tim trenucima zapnemo još jače i utakmicu privedemo kraju, mi prestanemo biti agresivne. I ne mislim pod agresivnošću vikanje u terenu, već agresivnu igru, da smo agresivniji u napadu, na bloku i servisu, u zaštiti bloka...

Ogroman je pritisak na vama, sve ključne lopte idu na vas, točnije, više od 50% ide na vas, i puno se očekuje od vas. Kako se nosite s time?

- Kao prvo, moram se zahvaliti curama jer sam imala njihovu podršku, iako sam došla iz kluba gdje sam imala problema s ramenom i koljenom, pa nisam baš bila puna samopouzdanja. Pogotovo jer je sezona završila porazom u Ligi prvakinja. Zlatnu Europsku ligu sam cijelu odigrala, ali ne na način kojim bih bila zadovoljna, trebalo mi je vremena da dođem na razinu koja bi me zadovoljila. Osjećala sam da sam ostala dužna ekipi za tu Zlatnu Europsku ligu, pogotovo u odlučujućim utakmicama, recimo u finalu, ali i kasnije na Challenge kupu u Peruu. No, zahvaljujući ekipi, za koju vidim da mi vjeruje, vratila sam se na svoju razinu.

Ima li neko ime koje vas je ugodno iznenadilo u našoj ekipi?

- Ne bih o imenima, ali cijela je ekipa dala puno, a to je nova ekipa, prvi put u ovom sastavu na velikom natjecanju. Svaka djevojke zaslužuje pohvale, mislim da je svaka dala 110% od sebe, iako sam sigurna da tu još ima puno mjesta za napredak.

Netko je nedostajao možda?

- Ne znam što bih vam rekla, iskreno, mislim da su sve koje su trebale bile ovdje, osim ozlijeđenih, Eme Strunjak pogotovo. Uostalom, to je u domeni trenera, ali mi koje smo trenutno tu, najbolje smo.

Trenerov rukopis vam je poznat.

- Jako, a sada mislim i ostalim curama, mislim da je odlično posložio ekipu i da su sve napredovale tijekom ljeta radeći pod njegovom paskom. Mislim da je on odlično rješenje za našu reprezentaciju.

Novi sustav nije dobar

Poznajete prilike u njegovom klubu Coneglianu, u kojem ste do ove sezone igrali. Koliko će njemu biti teško baviti se tijekom sezone našom reprezentacijom, i hoće li uopće moći?

- Puno je utakmica na više fronti, talijansko prvenstvo, Kup, Liga prvakinja, u prosincu klupsko svjetsko prvenstvo, superkup... Veliki su zahtjevi pred njim klupski, ali znam dok sam bila s njim da prati naše igračice, pogotovo one koje igraju vani u boljim ligama i klubovima, jer je tada lakše vidjeti njihov učinak.

I za kraj, kako vam se sviđa novi sustav EP-a, četiri države domaćini, 24 ekipa, seljakanje po skupinama?

- Ne sviđa mi se, iskreno, nekako mi je prije bilo bolje. Evo, Bugarska je igrala skupinu u Turskoj, pa išla u osmini finala u Budimpeštu, na jednu utakmicu, sada se opet vraća u Tursku. Pa kombinacije s domaćinima, koji su morali u osmini finala ostajati kod kuće... Ne znam, nije mi se baš svidjelo.