Dinko Đanković bio je u stožeru juniorske reprezentacije prvi pomoćnik Davora Dominikovića. Nakon osvojenog srebra u Španjolskoj svi su reprezentativci naglašavali njegovu važnu ulogu u razvoju njih samih kao igrača. Još opipljivije se Đankovićev rad mogao osjetiti na taktičkom planu u pripremi svake utakmice koju su juniori odigrali na svjetskoj smotri.
Đanković je već četiri godine trener Poreča s kojim radi sjajan posao, a i ranije je s matičnim Karlovcem u Premijer ligi stvarao čuda. Uvijek je u pokretu, rukomet živi 100 posto pa mu malo vremena za odmor nakon SP-a nije teško palo.
- Kad smo krenuli s juniorskom reprezentacijom znali smo da ljeta neće biti. Tjedan dana nije dovoljno za pravi odmor, međutim volimo rukomet pa krećemo dalje bez ikakvih problema - kazao je pun energije Đanković.
On je prihvatio Dominikovićev poziv za pomoćnika u reprezentaciji nakon što se izbornik tijekom pretprošle i prošle sezone na klupi Dubrave i Sesveta sam uvjerio u odličan Đankovićev rad u Poreču. Dominiković je sam kazao kako ima dojam da Poreč igra najljepši rukomet u ligi, a čovjeka koji vodi tu momčad u stožeru moraš imati.
- To je jedna lijepa priča koja je svima nama uljepšala ljeto, ali prava istina je u tome da medalje ne bi bilo da mi svi na čelu s Davorom pri preuzimanju juniorske reprezentacije nismo vjerovali u taj uspjeh. Znali smo već u prosincu 2018. kada je oformljen stručni stožer da imamo generaciju koja je talentirana - kaže Đanković uz napomenu.
- Naša generacija juniora prije nije ostvarivala loše rezultate, ali je od njih traženo više. I oni su za to bili sposobni, ali ne na taj način. Svi smo zajedno sjeli i razradili sustav za koji smo vjerovali kako najviše odgovara juniorima. Imali smo kadetsku reprezentaciju koja je igrala 3-2-1 zonu koju ja prakticiram s Porečom već dugi niz godina, ali možda juniori antropološki nisu bili spremni igrati tu obranu, nego 6-0 ili 5-1. Na tome smo na koncu kod igrača inzistirali.
Odlična atmosfera
Osim obrane na kojoj se najviše inzistiralo, igru Hrvatske u oba pravca krasila je kemija između svih igrača i stožera.
- Paralelno sa sustavom igre na kojemu smo inzistirali, morali smo raditi i na formiranju prave klape i mislim da smo tu uspjeli. Poslije svakog treninga imali smo malo okupljanje gdje se razvijala odlična atmosfera - istaknuo je trener Poreča.
On je jedan od rijetkih, ako ne i jedini trener, koji u Premijer ligi forsira obranu 3-2-1. Na najvišoj razini takvu obranu nitko danas ne igra, a Hrvatskoj je u zlatnom razdoblju od Portugala 2003. donijela povijesne rukometne uspjehe.
- Mi smo tom zonom osvojili sve što se moglo osvojiti. U Portugalu smo igrali 3-2-1, u Ateni je to bila 5-1, malo plića formacija od 3-2-1 i onda smo poslije htjeli promijeniti svoj sustav i krenuti u drugom smjeru igrajući 6-0. Tu obranu smo igrali dugo s Gojunom i Kopljarom u seniorskoj reprezentaciji i tako su se mlađe selekcije počele voditi prema seniorskoj momčadi i počeli smo ubacivati igrače koji su skloni igrati pliće formacije, a to su viši igrači. Njima je teže participirati u 3-2-1 obrani i naša antropometrija je nas tjerala da igramo 6-0 ili 5-1 sezonu. Za 3-2-1 zonu trebamo pokretljivije igrače koji mogu više izlaziti do devet metara i vraćati se nazad.
Uigravanje 3-2-1 obrane
Bez obzira na to što dugo godina 3-2-1 obrane nije bilo na velikoj sceni, ona bi se u bližoj budućnosti mogla pojaviti. Barem u reprezentaciji Hrvatske gdje se na tome već sustavno počelo raditi.
- Sadašnja kadetska generacija je već prije godinu dana bila rađena prema principu da može igrati 3-2-1 obranu i to su pokazivali vrlo dobro. Selekcija detektira kakvu ćete obranu igrati jer ne možemo od dvometraša očekivati da je igra - priznao je Đanković koji je u spomenutoj kadetskoj selekciji imao dvojicu igrača koja su 3-2-1 obranu učila kod njega u Poreču.
Riječ je o lijevom vanjskom Ivanu Filipoviću i pivotu Gianfrancu Pribetiću koji je ovog ljeta prešao u redove našičkog Nexea.
- Bio je dobitak za reprezentaciju što je imala dva igrača poput Pribetića i Filipovića koji su već dvije do tri godine u sustavu 3-2-1 obrane i znaju pravila. Takva zona iziskuje puno igre jedan na jedan i mislim da oni tu kvalitetu imaju. Pribetić igra sjajno na poziciji prednjeg, a Filipović je gotovo neprelazan kada uđe na halfa. Ima tu još igrača poput Načinovića koji je u mlađim kategorijama Zameta puno igrao 3-2-1 obranu, a sada u seniorima igra 6-0. Ivan Rukavina iz Karlovca isto je odrastao na 3-2-1 obrani, a Juro Čakarić je već duže vremena half.
Hrvatska struka je podcijenjena, više se gleda na španjolsku koloniju koja radi jednolično
Mnogo puta rad domaćih trenera nezasluženo prolazi ispod radara. U Premijer ligi, pa i ligama ispod nje rade sjajan posao i stvaraju mnogo igrača koji kasnije zaigraju za reprezentaciju. Imamo stvarno velik bazen rukometaša, možda masovniji i kvalitetniji nego u bilo kojem drugom kolektivnom sportu, a netko sve te igrače mora rukometno odgojiti.
- Ima stvarno dobrih hrvatskih trenera. Sad je aktualan Siniša Markota, izbornik kadeta, za kojega mi svi u rukometu znamo i on je radio posljednje tri godine odličan posao u Sloveniji. Zasluženo je dobio priliku i vratio se hrvatskim korijenima i vidimo da se igranjem 3-2-1 zone još uvijek može stvarno puno napraviti - ističe Đanković koji je imao potrebu naglasiti još jednu stvar.
- Hrvatska struka je podcijenjena i više gledamo prema stranim trenerima i na španjolsku koloniju koja radi jednolično. Oni kopiraju jednog ili dva svoja trenera poput Juana Carlosa Pastora. Cijeli rukomet im je rađen na jednoj šabloni i oni su danas cijenjeniji, a nas se ne cijeni iako bi trebalo.
Spomenuti Čakarić je lijevo krilo i od strane izbornika Markote je bio korišten u istoj ulozi kao David Mandić u Zagrebu ili seniorskoj reprezentaciji.
- Lijeva krila su danas na cijeni ako igraju obranu jer onda krilo može ići na halfa, a srednji vanjski na zadnjeg u obrani. Zato je Mandić iz Zagreba na cijeni jer tu poziciju igra besprijekorno. S tim Mandićem sada Hrvatska opet ima mogućnost otvaranja u 3-2-1 obranu, a ako ne onda u 5-1 obranu - rekao je Đanković o mogućim dugoročnim rješenjima u hrvatskoj obrani.
Luka Cindrić tijekom karlovačkih dana
Osim što prakticira danas nekonvencionalnu 3-2-1 obranu, Đanković je poznat i po odličnom radu s mlađim igračima. Posebno u Karlovcu gdje je trenirao Luku Cindrića, Stipu Mandalinića, Sandra Obranovića, danas hrvatske internacionalce, a podsjetio nas je i na još jednog sjajnog igrača koji je učio od njega.
- Bio je čak i jedan talent koji je s Cindrićem osvojio Ligu prvaka. Nije nikada zaigrao za jedan jači hrvatski klub, a mogao je. To je Vuko Borozan koji je svima bio pred nosom. Kod nas je u Karlovac došao na pripreme s jednom vrećicom. Nije znao ništa i mogao ga je skautirati bilo koji hrvatski klub, a na kraju se odlučio otići u Vardar - naglasio je Đanković pa nastavio na temu odličnog rada s mladim rukometašima.
Rasadnik u Karlovcu
- Bilo je dosta talentiranih igrača u Karlovcu koji su kasnije otišli dalje jer je red da tako bude. Prije Karlovac, a danas Poreč, su klubovi organizirani na krajnjem limitu mogućnosti, iznad toga ne ide i to je situacija Hrvatske lige.
Vuko Borozan
Đanković je hrvatskom rukometu dao puno, dugo je vezan za Premijer ligu, a sada i za reprezentaciju s kojom čeka novo poglavlje. On i Davor Dominiković ispratili su generaciju u seniore i vratili se poslu u klubovima. Zasad im se putevi u reprezentaciji neće ponovno ukrštavati, ali nikad ne reci nikad.
- Okupio je Davor stvarno dobru ekipu u kojoj je on bio pravi lider, a svi mi skupa smo funkcionirali kao pravi tim. Dogovarali smo se o svemu. U reprezentaciji smo odradili svoj ciklus i vraćamo se našim klubovima. Pratit ćemo dalje situaciju u reprezentacijama, ali sve zasad imaju izbornike i rade dobar posao - kazao je za kraj Đanković.