Vukovarac Damir Martin (28) ranije se ove godine epskom finalnom utrkom samaca na OI u Riju upisao u olimpijsku povijest. Takvo što prije 25 godina njegovi roditelji sigurno nisu mogli ni zamisliti. Nisu jer su u tim trenucima strahovali za svoje i živote svoje djece.
Naš veslački junak imao je samo tri godine kada se njegov rodni grad našao pod opsadom. Spas od srpskih granata sa starijim bratom Stanislavom i majkom Dubravkom, bakom i djedom tri je mjeseca tražio u skloništu, dok je otac Boris branio grad na prvoj liniji.
- Mi ovaj dan obilježavamo kao tatin drugi rođendan - reći će danas Damir.
- Ne samo sada, okupimo se mi svake godine na ovaj datum, budemo skupa, zapalimo lampaše u znak sjećanja na to što smo proživjeli, na naš križni put koji nas je rastavio, ali smo se na kraju srećom opet sjedinili.
Te nesretne 1991. majka Dubravka s djecom je pokušala izaći iz Vukovara, ali nakratko su završili u logoru, prvo u Rumi, zatim u Novom Sadu. Otuda ih je put odveo u Austriju, u prihvatilište Crvenog križa, prije nego im je smještaj dala tamošnja obitelj Bernsteiner.
U međuvremenu se tata Boris spasio u proboju iz grada i ponovo se ujedinio sa svojom obitelji u Austriji. Otišli su za Njemačku, gdje je Boris i prao tanjure i radio u hotelu kako bi prehranio obitelj. Uslijedio je 1995. povratak u Hrvatsku, u Zagreb, gdje je Damir krenuo u školu i gdje i danas živi.
Damir Martin
- Ne sjećam se ničega iz vremena dok smo bili u Vukovaru, imao sam tek tri godine, znam samo po fotografijama. Sjećam se Njemačke i, jasno, kasnije Zagreba, gdje nas je šestero živjelo u stanu od 30 kvadrata.
Idem baki Nadi
Sve je to, priznat će Damir, ojačalo cijelu njegovu obitelj i njega “natjeralo” da brže sazrije.
- U Vukovaru je još baka Nada, odem tamo 4-5 puta godišnje, volio bih i češće, ali moj je život sada u Zagrebu, tu sam odrastao, tu su mi svi prijatelji...
Jasno, nikad neće zaboraviti otkuda dolazi, kao što će reći da obožava otići zaveslati na Dunav, a otac Boris (inače i sâm bivši veslač, kao i djed Stanislav, i majka, i brat) svake godine organizira maraton osmeraca od Vukovara do Iloka.
- Znam da nije idealno, da je socijalni život tamo težak i da će trebati još vremena, ali polako se vraća život u Vukovar, barem koliko vidim kada odem tamo. Ima kafića, trgovina, ima od prije nekoliko godina i kino, ima, dakle, života i za mlade. Sjećanja će uvijek živjeti u Vukovaru, ali ne valja živjeti od prošlosti, trebamo gledati na sadašnjost i budućnost - zaključuje Vukovarac Damir Martin.
Paraolimpijska pobjednica u stolnom tenisu, Vukovarka sa zagrebačkom adresom Sandra Paović ovih se dana priprema za put u glavni katarski grad. U Dohi je 8. prosinca ITTF-ov izbor najboljih stolnotenisača i stolnotenisačica svijeta, a naša Sandra, koja je prije dvije godine već ponijela naslov najbolje para-igračice, i ove je u konkurenciji. Sandra i dvije Kineskinje.
Sandra Paović i Daniel Lazov
- Sjajna je stvar što sam uopće u konkurenciji, zaista. Mislim da jedna Kineskinja, koja ima tri uzastopna paraolimpijska zlata, ovaj put favoritkinja - kaže Sandra Paović.
Nećemo sada o Dohi, ali možemo o rodnom vam gradu. Vukovar u ovo doba godine u cijeloj naciji budi uspomenu na tešku, krvavu jesen. Kod vas?
- Osobno izbjegavam dolazak baš u “te dane” pa sam tako bila nedavno, prošli, pretprošli tjedan. Srela sam rukometaša Bičanića, sjeli smo u “Golubicu” na kavu. A Vukovar i ja te ‘91... Prvo moram reći da sam bila jako mala kad je rat došao u moj grad. Završila sam 1. razred osnovne škole kada smo otišli iz grada. Otac i ja prvo, dok su granice još bile otvorene, ali jasno da se sjećam i da je to traumatično iskustvo. Prvenstveno zbog majke koja je ostala u gradu, koja je tri mjeseca bila u podrumu, izgubili smo svaki kontakt s njom, ništa nismo znali.
Sandra pojašnjava zašto je majka ostala u gradu.
- Nismo znali da će se takvo nešto uopće dogoditi, da se to može dogoditi. Sjećam se ljeta i roditelja, svih starijih koji su govorili da su to možda “samo trzavice”, da će se riješiti... Na žalost, dogodilo se nešto nepojmljivo. Ovih dana stalno gledam TV i meni je najteže gledati stare snimke razorenog Vukovara, bolnice. Znate, 402 djeteta poginula su u Vukovaru. To je strašno. Nepojmljivo, kao da se nije događalo u mom gradu, u Hrvatskoj. Zato radije nekoliko dana ranije odem u Vukovar.
Uz dodatak.
- Znate što je u biti najnevjerojatnije i zašto nitko u Vukovaru nije mogao pomisliti da se onako zlo može dogoditi. Zato što je ono došlo od susjeda! Od onih kojima ste posuđivali sol ili šećer kada bi radili kolače.
Vukovar danas?
- Grad Vukovar se razvija, ide na bolje, uređuje se, oporavlja se. Ne možda onim ritmom kojim bismo željeli, nema radnih mjesta, ali okolica, naselja i sela oko Vukovara, to je još uvijek pretužno. Moji su u Borovu Naselju, nedaleko od tvornice Borovo. To je još uvijek “zona sumraka”. To strašno izgleda - tužno a realno svjedoči Sandra Paović, jedna od hrvatskih sportskih junakinja iz grada-junaka.
Željko Jukić to je najbolje sažeo u jednoj izjavi...
- Zbog svega što smo prošli, naučili smo se boriti. Kako smo se borili za Hrvatsku, tako smo se borili i za medalje.
Njegova djeca ih, na žalost, nisu osvajala za Hrvatsku. Zato što je Željko Jukić s obitelji nakon Vukovara prognan i iz Hrvatske.
Najpoznatija vukovarska sportska obitelj (Željko Jukić bivši je košarkaš, kasnije košarkaški trener, koji je prije specijalizacije u plivanju sa svojom djecom, radio i sa svjetskim prvakom u motokrosu Nenadom Šipekom; Mirna je Austriji donijela jednu od tri plivačke medalje na OI u posljednjih 100 godina; Dinko je bio europski viceprvak u velikom te dvostruki europski prvak u malom bazenu) u Zagreb je došla 1991, a u Beč otišla 1999. Osam godina nakon što je Mirela Jukić s petogodišnjom kćerkom Mirnom i dvogodišnjim sinom Dinkom uspjela izaći iz Vukovara, u kojem je Željko kao branitelj dočekao pad svog grada i odlazak u Zagreb. Pa je razumljivo da o tim danima ne voli pričati...
Damir Bičanić, rukometaš francuskog Chamberyja i dojučerašnji hrvatski reprezentativac, rođen je prije 32 godine u Vukovaru. Na 25. obljetnicu stradanja svog grada...
- Svijeća, evo, gori i u francuskom Chamberyju, gdje sam danas. To je tradicija jer zaboraviti se ne smije. No, život ide dalje, Vukovaru treba život, a ne samo sjećanje.
Osvajač brončane medalje s hrvatskom rukometnom reprezentacijom na Olimpijskim igrama u Londonu dobro pamti dane kad sport nije bio najvažnija stvar na svijetu.
- Bio sam klinac, šest godina. Morao sam iz Vukovara, mama i tata su ostali. Inače sam jedinac, pa znate da nije bilo baš lijepo. Bio sam u Umagu, tamo sam proveo dio djetinjstva, išao u osnovnu školu. Kad je došlo do mirne reintegracije, vratio sam se u Vukovar, tamo išao u srednju školu. Poslije je put vodio u Osijek, na fakultet, onda rukomet, prvi ugovor s Medveščakom me doveo u Zagreb i dalje je sve manje više poznato.
Slika grada ponosa se vraća...
- Često, posebno u nekim životnim prilikama koje su posebne, a jedna od takvih bile su Olimpijske igre u Londonu. Velika je stvar uopće doći, sudjelovati na Igrama, a još osvojiti medalju, posebno iz cijele te priče... Zato sam jako ponosan na sve svoje Vukovarce koji su to uspjeli jer uvijek moraš znati tko si i otkud dolaziš.
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI