Godina je 1945., 8. kolovoza. Prvo ljeto nakon najgoreg svjetskog sukoba i najvećeg rata u povijesti ljudskog roda. I nije još gotovo. Dva dana ranije bačena je prva atomska bomba na Hirošimu, bomba užasa nevinog imena „Little Boy“, a sutradan, 9. kolovoza, druga na Nagasaki.
Tog 8. kolovoza SSSR je tek objavio rat Japanu i ušao u Mandžuriju. Istoga dana najavio je i nova krizna žarišta u svijetu, Staljin i Sovjeti postavili su komunističku vlast i velikog vođu u Sjevernoj Koreji. SSSR-a odavno nema, a komunistička Koreja danas je nuklearna sila.
Istoga dana, u srijedu 8. kolovoza 1945., američki predsjednik Truman potpisao je nacrt Povelje Ujedinjenih naroda. U Londonu su Saveznici ustanovili Vojni sud u Nürnbergu za naciste. I tako, sasvim obična srijeda toga ljeta 1945., 8. kolovoza.
U ljetnom Zagrebu zamišljam vrevu, strku, uzbuđenje na drugom katu zgrade u Masarykovoj ulici 28 u centru grada, kod Hrvatskog narodnog kazališta. Rokovi cure, u tijeku su posljednji radovi, „peglanje“ tekstova i stranica za slanje novina u tiskaru, nervoza. Trrrm, gotovo, novine su u stroju, što je učinjeno - učinjeno.
Glavni urednik Miroslav Habunek je u znoju, s njim urednici i novinari Hrvoje Macanović, Žarko Susić, Jozo Poljak, Zvone Mornar, grafičari Bojan Stranić i Otto Reisinger… Nijednog više nema među nama, prošlo je otad skoro 75 godina, neki imaju ulice (Macanovićeva na Jarunu), neki i svoj Dom odbojke (Bojan Stranić bio je odbojkaš i slikar, a kreirao je prvu „glavu“ Ilustriranih fizkulturnih novina). Promjenom imena u Narodni sport u prosincu 1945. godine novu „glavu“ kreirao je majstor stripa Andrija Maurović. I eto, uvijek, baš uvijek prođu me trnci i danas kad se spomenu imena koja su pokrenula i stvarala Sportske novosti. Kao u Aleji velikana, u novinarskoj Kući slavnih.
Mario Zorko, glavni urednik Sportskih novosti.
Kao i onoga dana, u jesen 1982. godine, kada sam prvi put ušao u redakciju Sportskih novosti na četvrtom katu Vjesnikova nebodera, pa su mi pokazivali, tu je ured glavnog urednika Zvone Mornara, tamo Vilka Luncera, tu je Reno Vinek, Drago Marović, Mladen Ivanišević, Rudi Stipković, ovo ti je Židak, Topić, Tironi, Šaramo, Ivanović, Tartaglia… I još tolikih kojih više nema među nama, a njihovim imenima danas se zovu turniri, memorijali, natjecanja… Tamo sjedi Miro Rede, tu Kosijer, Branko Stipković, Milivoj Nikolić, Ado Kožul, Ivanka Ožbolt, Vlatko Mišković…
I još posebno važna dva imena, još su dva važna datuma za SN bliska tom kolovozu 1945.
Koji mjesec ranije rođen je Janko Goleš, a godinu kasnije, u kolovozu 1946. Neven Bertičević. Obojica od prvog do posljednjeg radnog dana u Sportskim novostima, a i dalje otkad su u mirovini stalno uz SN. Svaki u svojim ulogama, koje ne mogu jedna bez druge, kao trener i glavni igrač, kao izbornik i kapetan, veznjak i napadač.
Goleš je u Sportskima bio sve - novinar, redaktor i urednik „na regalu“ u tiskari, glavni urednik i direktor, pokretač posebnih projekata i kontrolor svega, šef redakcije i logistike, od forsiranja nedohvatnih rokova u tiskari i ugovaranja posebnih noćnih transporta novina, do provjere svake vijesti i naslova. Glavni pokraj terena, čovjek koji je desetljećima u SN-u sve vodio i držao pod kontrolom da novine ujutro dođu do čitatelja.
Neven Bertičević je zvijezda na terenu, pojam, institucija, sve što hoćete, drugo ime za sportsko novinarstvo. Tenis, košarka, ragbi, biciklizam, kriket, baš sve. Enciklopedijsko znanje o sportu i stil koji je postao standard kako događaj pretvoriti u priču, kako pisati o sportu i sportašima, glavni „krivac“ što su Sportske novosti prozvane sportskom biblijom.
Neki i dalje uporno tvrde da je baš Neven s Dwightom F. Davisom pokrenuo Davis Cup 1900. godine, ali nije, rođen je 1946. na Braču i s Golešom je u sportskom smislu prošao sve. Odrastanje, sazrijevanje, cijeli jedan život uz sport i SN, svakoga dana.
Proživjeli su i zlatno doba novinstva, kad su tiskani mediji bili glavni izvor vijesti i kad je na naslovnici SN-a u ponedjeljak 14. studenoga 1977. godine otisnuto: „Ovaj je broj tiskan u nakladi od 302.674 primjerka“, dan nakon kvalifikacijske utakmice za SP 1978. Rumunjska – Jugoslavija 4:6 u Bukureštu. Apsolutni rekord dostignut je 10. kolovoza 1981., nakon derbija Dinamo – Hajduk 0:0 pred 60.000 ljudi u Maksimiru, kad je SN tiskan u 305.599 primjeraka.
Kao dječaci Janko i Neven mogli su uz radiotranzistor pratiti kako ondašnja reprezentacija Jugoslavije osvaja srebro na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. i ruši SSSR u nogometnom ratu Tito – Staljin i oponašati radioreportere: Beara - Stanković, Crnković - Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov - Mitić, Vukas, Bobek, Zebec. Sastav koji je ušao u legendu i koji se od tada izgovara naizust.
Mogli su gledati prvi TV-prijenos nogometne utakmice u nas, Jugoslavija – Italija 6:1 u Maksimiru, 1957. godine, uz glas Mladena Delića. I tako apsolutno sve uspjehe, Parlovljeve, Draženove, Goranove, Janičine, Blankine, baš sva zlata i srebra, i „šporke riči“ i suze u porazima, do nestvarne Dalićeve srebrne Rusije 2018.: Subašić – Vrsaljko, Strinić, Vida, Lovren – Rakitić, Brozović, Modrić - Perišić, Rebić (Kramarić), Mandžukić. Sastav koji će današnja djeca ponavljati i za pedeset, sedamdeset i više godina kao onaj olimpijski iz 1952.
Neven i Janko akteri su sportske povijesti i živi sinonim za sve ono što je život Sportskih novosti bio kroz 20.000 brojeva.
Tajna? Nema tajne, sport je izabrao njih, a oni su izabrali ono što vole i, još važnije od toga, voljeli su ono što rade. Da bi mogao tako raditi u Sportskima, moraš iskreno voljeti sportaše, one o kojima pišeš, i moraš voljeti čitatelje, one za koje pišeš. Da bi trajao u sportu, to je jedina tajna i jedini preduvjet. I uvijek pritom treba imati na umu da riječ može biti ubojitija od metka, svaka izgovorena, a pogotovo objavljena, što se u današnjem kaotičnom prostoru društvenih mreža olako zaboravlja. I znanstvenici, biolozi i genetičari, empirijski su dokazali da izgovorena riječ mijenja ljudski DNK, upisuje se u genetski kod. Izgovorena, a kako tek onda napisana.
Kako je u intervjuu rekao predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin: „Nogomet je veliki biznis i strast. To je opasna kombinacija, stalno si na rubu, jer bez emocija nema ništa, a emocije lako ponesu.“
Emocije, strast, želja za nadmetanjem, dokazivanjem, pobjeđivanjem, inat, vjerojatno je to tajna upisana u DNK Hrvata, možda baš zato imaju toliko uspjeha na svjetskim borilištima. Da bi ih se moglo pratiti, isti DNK valjda imaju i njihove i naše Sportske novosti.