Medveščak će danas u Ledenoj dvorani spustiti zastor na još jednu sezonu. Vrlo vjerojatno i posljednju u EBEL-u, što će ujedno označiti kraj 10-godišnje ere “modernog” Medveščaka.
Kraj stiže prijevremeno, a je li ga vodstvo austrijske lige izbacilo ili sporazumno dogovorilo sa zagrebačkim klubom da ne igra drugu fazu ligaškog dijela sezone, sasvim je nevažno jer ionako je jasno da “mrcvarenje” s još deset utakmica nema nikakva smisla. Jer niti je Medveščaku zabavno gubiti sa 10:1, 7:0 ili 8:3 niti liga želi kvariti vlastiti imidž takvim rezultatima, a povrh svega Medveščaku to zapravo i odgovara jer barem ne treba financirati još deset utakmica. Zato što i ne može.
Već prije otprilike mjesec dana jedan nam je zaposlenik kluba rekao da “na klupskom računu nema ni prebijene lipe, a kamoli eura”...
Otužan je to kraj sportske priče koja je prije (samo) deset godina zahvatila prije svega Zagreb na prepad, odjednom, poput tsunamija, makar, zapravo, služeći se riječima redakcijskog kolege, nikad ni jedan sportski projekt u nas nije bio bolje izrežiran od inicijacije Medveščaka u velik, ozbiljan projekt.
Utakmica Medveščaka i Vienna Capitalsa u Puli
Kada je sletjela pozivnica iz Beča za ulazak u EBEL, na klupskom je računu predsjednik Damir Gojanović imao 500 eura, ali je imao viziju, želju, entuzijazam i zajedno s marketinškim i PR stručnjacima svoju ideju oblikovao u sportski proizvod primamljiv širokim masama koje su gutale sve što su iz kluba nudili. Histeriju koja je nastala teško je pojmiti, Medveščak je postao instant-hit na čije su utakmice išli i oni koji nisu imali pojma o hokeju i pravilima - zato se uostalom na nacionalnoj televiziji u pauzama između trećina vrtjela “škola hokeja na ledu”, kao da samo 20 godina ranije isti taj Medveščak nije imao Anisina, Krutova, Stolbuna, Gatzosa...
Čekalo se u redovima
Ovog se pak puta koncept s dovođenjem Amerikanaca i Kanađana hrvatskih korijena s prezimenima na “ich” pokazao kao pun pogodak, a o svakom od njih mogli ste doznati baš sve: ima li djevojku ili je (ne)oženjen, oblači li prvo lijevu ili desnu klizaljku, ima li omiljenu marku palice, je li ikad prije jeo ćevape i gdje izlazi u gradu.
Hokejaši su postali glavne sportske face u Zagrebu, snimali TV reklame iako nisu znali beknuti više od pet hrvatskih riječi, ali su svejedno Letang, Prpic i društvo postali junaci klinaca, a svaka utakmica Medvjeda predstavljana je kao spoj i najboljeg partyja u gradu i odličnog obiteljskog izlaska.
Na karte se čekalo u redovima, biti na utakmici učas je postao društveni trend pa su tribine na svakoj utakmici bile pune kao šipak, a kad bi još pao gol pa s razglasa zatreštalo “Serbus Zagreb moj”, euforiji navijača nije bilo kraja.
U vrijeme kad su gledatelji i navijači bili “najtraženija roba” na zagrebačkom (i hrvatskom) sportskom tržištu, hokejaši su skupljali po 6500 ljudi svaku večer, pa i po 15.000 povremeno u Areni Zagreb.
Kako je i zašto Medveščak odjednom to mogao, a nogometaši, košarkaši i rukometaši nisu? Svatko je imao svoje razloge. Nekima su ulaznice postale preskupe, nekima su natjecanja nedovoljno kvalitetna, nekima nedostaje komfora na zastarjelim stadionima, neki bojkotiraju klubove, nekima su dozlogrdili skandali, lopovluk, korumpirani predsjednici i direktori koji “svoj” sport koriste samo za svoju korist, stalne smjene trenera i degradacija struke, rezultatski podbačaji, primitivizam u komunikaciji, vrijeđanja, huliganizam...
Ni Medveščak doduše nije igrao top ligu, nije imao ni dvoranu s pet zvjezdica i kožnim sjedalima, ali je nudio dobru sportsku zabavu lišenu crnila, negativnosti, drame ako se izgubi, smjene trenera, prozivanja igrača... Klub je pokretao humanitarne akcije i sudjelovao u njima, bio društveno pozitivno angažiran, bio je tu i simpatičan dašak prošlosti s utakmicama pod zvjezdanim nebom na Šalati i tako se u javnosti glancao imidž sportske idile.
Iako je zapravo nije bilo.
Medveščak je izvana nudio sliku savršeno podmazanog stroja, no ispod površine situacija nije bila briljantna. Već nakon uvodne dvije sezone počelo je ozbiljnije kašljucati na financijskom planu, plaće su kasnile, dobavljačima i suradnicima kluba također se nisu namirivale obaveze i bilo je sve teže držati situaciju, a prije svega svlačionicu pod kontrolom. U doba recesije na nevelikom hrvatskom tržištu brzo je presušilo ionako skromno vrelo mogućih sponzora, ali u međuvremenu se glas o Medveščaku i “ludnici” na tribinama na svakoj utakmici daleko proširio, stigao je sve i do Rusije, makar je to zapravo bilo do Dubrovnika. Jer tamo je ljetovao Aleksandar Medvedev, tadašnji gazda KHL-a i drugi čovjek u hijerarhiji plinskog diva Gazproma. Rusu je bilo simpatično što na toplom Mediteranu postoji takav jedan hokejaški klub, a kad su ga još ugostili u spektakularnom ambijentu pulske Arene, to je bilo dovoljno da odškrine Medveščaku vrata druge najjače lige svijeta.
- KHL nam je ruka spasa, jer za EBEL više nemamo odakle crpiti lovu - govorio je tada Gojanović, koji je Medveščak čak nudio na prodaju ako bi to značilo opstanak na toj razini, ali investitora nije bilo.
Damir Gojanović
Rusi su otvorili pipu i s njihovim novcem uoči prve Medveščakove sezone u KHL-u (2013/14) sastavljena je najbolja momčad koja je igrala i koja će možda ikada ili zasigurno u dogledno vrijeme igrati u Zagrebu. Cheechoo, Foster, Montador, Linglet, Murray, Murley, Ellison, Brust, Popovic i ostali među sobom su imali 2500 utakmica u NHL-u.
Premašeni limiti
Gledati u Zagrebu kako igraju Kovaljčuk, Mozjakin, Radulov, Dacjuk i ostali velikani bila je jedinstvena privilegija, a k tome je bilo zabavnih geografskih lekcija - recimo, otkrivati gdje je uopće Čerepovec ili Nižnjekamsk, koliko je vremenskih zona do Habarovska...
Prva je sezona i rezultatski bila uspješna, potukao je Medveščak neke rookie rekorde, bio šesti u Zapadnoj konferenciji, pa ni ispadanje u prvom krugu doigravanja od Leva iz Praga (kasnije dogurali sve do velikog finala) nitko nije doživio kao tragediju. Kako i bi kad se već samo igranje Medveščaka u KHL-u smatralo jednakim čudom kao da Hrvatska ima svoj svemirski program.
Međutim, u prvoj je sezoni klub - jednostavno zbog nepoznavanja teritorija i načina funkcioniranja stvari u takvom društvu - premašio limite pa se u sljedećim sezonama morao stezati remen. Neizostavno je pri tome patio rezultat, ali još je veći problem postalo to što se pojavilo zasićenje među gledateljima.
Za početak, nisu mogli plaćati ulaznice za 3-4 utakmice unutar sedam dana i tako svaki drugi tjedan, a izgubio se i natjecateljski naboj kakav je bio u EBEL-u. Tamo se stvorio rivalitet s KAC-om, s Linzom, s Olimpijom, navijači Medveščaka znali su igrače suparničkih momčadi, a svega je toga u KHL-u nestalo jer je jednostavno bilo previše svega, i utakmica, i momčadi, i igrača.
U rosteru Medveščaka svake je godine dolazila nova garnitura igrača, po 15-20 novih lica i teško se bilo poistovjetiti s momčadi uz tolike promjene. Sve je to vodilo smanjenju posjećenosti pa je klub morao podići cijene ulaznica, što je mnoge odvratilo od dolazaka u Ledenu i Medveščak je tu izgubio bazu na koju se od prvih godina uvijek oslanjao, a crne plahte koje su skrivale prazni dio tribina postajale su sve šire.
Opterećeni dugovima
Stoga je KHL možda u prvi tren izgledao kao izlaz iz problema, ali s današnjim odmakom to zapravo više izgleda kao svojevrsno samoubojstvo s odgodom. Boravak na ruskim jaslama protegao se na četiri sezone, u međuvremenu je “kum” Medvedev odlepršao iz vodstva KHL-a i bilo je jasno da tu više nema budućnosti.
Ostale su lijepe uspomene, ali i dugovi (ne nužno samo prema igračima) koji su opterećivali klub koji se vratio pod skute EBEL-a. Trebalo je opet krenuti praktički od nule, ali nestao je u međuvremenu onaj početni zanos, entuzijazam i u klubu i na tribinama. Prva povratnička godina u EBEL-u se skrpala, ali u ovoj više nije bilo spasa. Medveščak je postao “hodajući mrtvac”. Dobar glas i imidž su ostali, no od kluba je zapravo ostala samo ispražnjena, iscijeđena ljuštura i bilo je samo pitanje vremena kada će se stropoštati.
Početkom prosinca sve je kolabiralo, strani igrači - a oni su činili 90 posto momčadi - razbježali su se k’o miševi kad je plaća kasnila dva mjeseca, a domaći dečki iz drugih zagrebačkih klubova (Mladost, Zagreb) podmetnuli su leđa u akciji spašavanja, ali to je bila samo privremena mjera.
Dogodio se niz od 25 poraza (danas će vjerojatno i 26.), najduži u povijesti EBEL-a, dogodili su se i porazi od 13:0, također rekord EBEL-a, dogodilo se i da je za utakmicu bilo samo deset igrača (plus dva golmana) na raspolaganju, što je rekord ne samo EBEL-a.
Težak je to oproštaj od EBEL-a (ako je doista oproštaj, iako je realno očekivati da jest), no to ne znači da će hokej u Zagrebu umrijeti. Postoje i drugi klubovi, druge lige, druga natjecanja, doduše niže razine, ali treba se suočiti sa stvarnošću. Uostalom, neke se stvari ponavljaju ciklički i nakon blistavog doba krajem 80-ih Medveščak i hokej otišli su u svojevrsnu hibernaciju pa se 20 godina kasnije pojavio Damir Gojanović. Sada hibernacija opet prijeti, hoće li Gojanović uspjeti opet dignuti klub ili će se u budućnosti pojaviti neki novi “Gojanović”, ostaje vidjeti...
Medveščak, statistika
EBEL
291 utakmica, 129 pobjeda
KHL
238 utakmica, 99 pobjeda
MEDVEŠČAK, KRONOLOGIJA 10-GODIŠNJEG PUTA
Prva utakmica
U Ledenoj dvorani 11. rujna 2009. odigrana je prva utakmica Medveščaka u EBEL-u, gosti su bili Jesenice, a završilo je golijadom i pobjedom 6:5.
Polufinale prve sezone
Do postsezone je Medveščak stigao kao osmoplasirana momčad EBEL-a, ali je priredio veliki preokret u prvom krugu pretvorivši 0-2 u seriji protiv Graza u 4-2. Dalje nije išlo, Red Bull je prošao dalje u pet utakmica.
Winter Classic na Šalati
Povratak na iskonsko mjesto Medveščaka, na klizalište gdje je nastao bio je prvi u nizu “specijaliteta” kojima je klub “kupovao” simpatije. Krajem siječnja 2010. odigrane su prve dvije utakmice pod zvijezdama, Villach i Vienna su imali tu čast.
Ice Fever u Areni Zagreb
Stupanj popularnosti Medveščaka najbolje se ogledao ulaskom u najveću hrvatsku dvoranu. U drugoj polovici siječnja 2011. Medvjedi su bez problema napunili Arenu Zagreb do maksimalnih 15200 mjesta u sve četiri utakmice. Isto je bilo i godinu kasnije sa sedam utakmica, a 2013. su igrali tamo osam puta, doduše ne više s uvijek rasprodanom dvoranom. Odustali su od projekta zbog skupoće.
Šakački show u Ledenoj
Medvjedi su u sezoni 2011/12. složili odličnu momčad (Kristan, Ouzas, Sertich, Letang, Kinasewich, Banham, Martinović, MacAulay, Truhno, Day, Naglich, Kostović...), sposobnu i za napad na naslov prvaka EBEL-a (bili su uostalom drugi nakon ligaškog dijela), ali sve je otišlo u vjetar sramotnim činom u prvoj utakmici polufinala protiv KAC-a. Frank Banham skoro je otkinuo glavu KAC-ovu igraču grubim nasrtajem tijekom igre, a to je bila iskra koja je zapalila masovni šakački obračun u kojem su sudjelovali praktički svi igrači obiju momčadi.
Joel Prpic mlatio je čovjeka koji je ležao na podu, a pamti se i Kristanovo popravljanje frizure između serije udaraca s Chiodom. Slijedile su suspenzije zbog kojih Medvjedi nisu više bili kompletni, a time i nesposobni suprotstaviti se KAC-u.
Spektakl u pulskoj Areni
Slike kako se koncem ljeta 2012. hokej na ledu može igrati na obali Mediterana u 2000 godina starom amfiteatru obišle su svijet i definitivno pokazale da u Medveščakovoj “tvornici čuda” ništa nije nemoguće. Makar, sve je umalo propalo jer se igralo skoro u jezeru umjesto na ledu u prvoj utakmici protiv Olimpije...
Ulazak u KHL
Nakon samo četiri godine EBEL-a Medveščak je preselio u najbolju hokejašku lige nakon NHL-a, Rusi su im otvorili vrata KHL-a, a prva utakmica odigrana je 6. rujna 2013. i bila je doista povijesna. Medvjedi su u Ledenoj razmontirali slavni CSKA sa 7:1, do kraja sezone postali jedni od najboljih debitanata u KHL-u i sa šestog mjesta ušli u play-off. Bilo je to i jedino doigravanje u četiri sezone.
Blagdani na Spengler Cupu
Kao još jedna potvrda dobrog glasa koji se širio svijetom hokeja o Medveščaku stigao je i poziv za Spengler Cup 2014, prestižni božićno-novogodišnji turnir u Švicarskoj.
Povratak u EBEL
Čim su Rusi 2017. isključili dotok novca završila je i avantura Medvjeda u KHL-u. Nakon četiri godine izbivanja povratak u realnost, odnosno pod okrilje EBEL-a u regionalno društvo bio je logičan slijed.
Financijski krah
Nije tranzicija natrag u staro jato bila lagana kako se mislilo. Prvu su sezonu progurali, ali već u drugoj, ovoj sve se urušilo i posljednja dva mjeseca Medveščak je živio na aparatima, koji će se danas poslije utakmice sa Znojmom isključiti.