Lino Červar je otišao u sferu koja mu nije trebala nakon pobjede nad Francuskom, uhvativši se prozivanja novinara. Emocije koja stvara veliko natjecanje, pritisak koji ono sa sobom nosi nešto je s čime se mnogi treneri, posebice izbornici, moraju znati nositi, koliko god ih zasmetala kritika koja ih je negdje očešala. Oni u tom trenutku ne predstavljaju samo sebe, predstavljaju cijeli sport, skupinu igrača iza sebe, svoj Savez, ali i naciju koje dolaze. Oni su puno više od običnog trenera. Baš tada.
Červar se u svemu tome, eto, pogubio. Ivica Tucak, izbornik je vaterpolista. Prvak svijeta, finalist na Igrama, s medaljom i na EP. I u pohodu na nove velike trofeje do kojih će voditi naše vaterpoliste kormilareći momčadi uz bazen. Našli smo u njegovom domu kad je u Zagrebu, hotelu Internacional i otvorili široku priču. Krenuli smo s Červarom i kako je on doživio sve to.
- Uloga izbornika na velikom natjecanju je nevjerojatno zahtjevna i teška. Multiplicirana su očekivanja, jer se tu uključuje i šira sportska javnost, pa se samim time povećava nervoza i stres. Pripremiti se za takva iskušenja je od nevjerojatne važnosti. Često znam reći da kao što igrači prolaze pripreme, od fizičkog, kondicijskog dijela, mentalne pripreme, izbornici također moraju proći svoje pripreme. I ja ih imam, strašno puno uoči takvog natjecanja komuniciram s našim sportskim psihologom, mojim suradnicima. I znate što, ukoliko odem na veliko natjecanje nespreman u tom pogledu, onda sam, da oprostite, naj....
Lino je zadužio državu
Červar očito te pripreme nije prošao...
- Lino je moj kolega i zadužio je hrvatski sport, našu državu, on će uvijek imati punu moju podršku kao trener. Trenutak u kojemu se dogodio cijeli prijepor vrlo je nespretan. To su oni trenuci, odmah kad završi utakmica, kad bi trebalo malo zastati, razmisliti, a još uvijek si vruć. Mene, recimo, užasava taj prolazak kroz mix-zonu odmah nakon utakmice. Naime, lani sam imao situaciju nakon polufinala EP-a u Barceloni i poraza od Srbije kad sam u takvom trenutku komentirao suđenje i odrezana mi je kazna. Kad si vruć, kažeš što misliš i što ne misliš, puno je komotnije dobiti na vremenu, pa onda mudrije sročiti izjavu.
Ipak, Tucak je uzeo Červara u zaštitu.
- Ne želim mu biti odvjetnik, ali kao kolega uvijek ću stajati iza njega. Mislim da on nije zaslužio, ne zaslužuje to nitko, biti etiketiran najslabijom karikom hrvatske reprezentacije. Meni to nije bilo ugodno pročitati o svom kolegi, posebice nakon svega što je napravio u prošlosti, ali i zbog onoga što je napravio, ako baš želite i na ovom natjecanju. On je tu pobijedio aktualnog svjetskog i europskog prvaka, izgubio od domaćina Njemačke kako već jest. I da je prespavao, bila bi to drugačija izjava. Uostalom, ta je momčad - a ona je po meni napravila uspjeh na ovome SP - skupila snage nakon onog traumatičnog poraza od Njemačke da izbori olimpijske kvalifikacije i svlada jednu Francusku odmah potom. I kapa im do pada na tome.
Stoički podnosio kritike
Kritika ipak mora postojati i biti spreman podnijeti je?
- Svakom ću dati pravo na kritiku, svatko na to ima pravo, na svoje mišljenje. Međutim, meni je problem, čak to nije od strane novinara, način na koji si ljudi pod lažnim imenima dopuštaju vrijeđanje na društvenim mrežama, raznoraznim forumima. To je jadno, vrijeđa se i pri tome se skriva iza lažnih imena, danas Lina, jučer mene, sutra će se tako vrijeđati Zlatko Dalić. Naziva nas se pogrdnim imenima, to je nešto s čime se ne mogu složiti...
Treba li kritika ostati na stručnom dijelu, čak i ukoliko govorimo o izbornicima, čiji je spektar utjecaja u vrijeme velikih natjecanja puno širi na društvo, ili se tu može izaći izvan okvira?
- Ne znam zašto bi se izlazilo izvan okvira stručnosti. Mislim da nitko nema pravo ulaziti jesam li ja kao izbornik debeo, mršav, ružan ili lijep. Ovo je funkcija koja je podložna kritici, doživio sam ih i sam, podnosio sam ih stoički. I kritika je uvijek dobra ukoliko je zasnovana na analitičkom pristupu, ali nemojmo vrijeđati i omalovažavati. Napravio se neki rezultat, neki rezultat tu stoji kao trajni dokaz...
Mogu li se stručno analizirati, govorim to iz novinarskog dijela, odluke izbornika u sportu, poput vaterpola - nije puno različito niti u rukometu, a uskoro bi moglo biti tako i u košarci - kojega sustavno profesionalno radi vrlo mali broj specijaliziranih novinara. Ostali se uključuju jednom godišnje kad je neko veliko natjecanje. Ili tu ne bi trebalo biti toliko isključiv?
Model se mora pronaći
- To je pravo pitanje. Mi imamo u vaterpolu vašeg kolegu Deana Bauera, koji je posve unutra, koji ima znanje, ljubav prema ovom sportu, koji to prati profesionalno i njegove kritike imaju težinu. Da takvih ima puno, pa i nema baš. Recimo, ja sam nakon EP u Budimpešti doživio kritiku na jednoj javnoj televiziji od novinara koji je ustvrdio kako je naša igra kukavička zahvaljujući izbornikovom kukavičkom vođenju. Tog novinara nikada nisam vidio kraj bazena, do tada nisam vidio niti da komentira neku utakmicu. I jednom mogu tako što prešutjeti, ne znam mogu li dva puta. Novinari koji su unutra u specifičnom sportu sto posto, mogu si tako što dopustiti.
U cijeloj toj priči dolazimo do Tuckove inicijative po kojoj traži veću zaštitu trenera koji su ostavili opipljiviji trag u hrvatskom sportu.
- Evo, rukometaši su odigrali korektan turnir, osim te utakmice s Brazilom, koja je bila generator, a takva uvijek stoji kao opasnost na jednom turniru. Nama je bila takva na SP u Budimpešti protiv Japana, nogometašima je takva bila ona Danska u osmini finala. Sada Lino doživljava kritike, a mi smo izbornici na čelu hijerarhije i moramo biti spremni, u granicama dobrog ukusa, na kritike. Međutim, ima tu nešto drugo. Mi smo polučili uspjeh na SP u nogometu s istim onim igračima, koji su i ranije bili tu, ali taj je iskorak izostao. Razlika je u Zlatku Daliću. On je napravio taj rezultat. Nogomet je sport u kojemu se vrti velik novac, ali pitanje je što je hrvatska država dala Zlatku Daliću nakon toga. Državne nagrade za trenere danas su manje nego one igračima. Kakva je ostavština nas kao trenera koji smo, poput Lina, Ratka Rudića ili mene bili svjetski prvaci. Koji je naš status kad sutra dobijemo otkaz? Gdje smo mi tada?
Tucak cilja na Zakon o sportu.
- Ne tražimo mi da se po nama zovu ulice, trgovi, nego da se u okviru Zakona o sportu prepozna uloga trenera, izbornika koji rade velebne rezultate. A njih nema mnogo.
Tražite li sportske mirovine kao što to imaju sportaši, osvajači velikih medalja?
- Ne znam, neki se model treba pronaći. Mi smo podložni kritikama u slučaju neuspjeha, ali kad se dogodi uspjeh, mi ostajemo po strani. Zlatko Mateša je dao prijedlog, uputio ga je i prema Vladi, da se za takve trenere, a ne radi se o više od deset takvih trenera, izbori status povlaštenih mirovina. Meni je nevjerojatno da jedan Gips Kostelić nema takav status, nego je u sustavu države osoba koja ima prosječnu mirovinu.
Treba li se omogućiti bliža suradnja takvih trenera s KIF-om, neka savjetodavna uloga, predavanja...
- Možda je i to način, jer mi imamo dovoljno želje i znanja za prenijeti ih novim generacijama, pa mi se to čini kao prirodan i logičan put. Evo, mene su pozvali u ožujku na neko predavanje na Ekonomskom fakultetu. Kad je bila promocija Dalićeve knjige u Splitu, bilo je puno uglednih uzvanika i kazao sam da tu sjede ljudi koji možda znaju više nogometa od Zlatka, ali nitko u toj dvorani ne zna i ne može voditi momčad bolje od Dalića. Zna li Zlatko više nogometa od Luke Modrića, znam li ja više vaterpola od Sandra Sukna ili Mare Jokovića, ne bih se usudio to niti komentirati. Ali, uloga izbornika jest da jedan Sukno, Joković, Vukičević budu skupina ljudi koji imaju isti cilj i za njega su u stanju poginuti. I ako se dogodi pogreška, ta skupina ljudi će napraviti sve kako bi je ispravila zajednički. I to je uloga trenera i to je ono što se slaže svake godine dva, tri mjeseca. Izbornik mora biti i vizionar, znati kako doći do cilja. Nemam metode po kojima bih kažnjavao igrača, s njima moram biti u dobrim odnosima i svoje igrače strašno volim. Od njih ne tražim da mene vole, samo da me poštuju. Živim, sanjam vaterpolo, ali sam i čovjek koji im daje svoje srce i ja njih obožavam. I kad je teško i kad je sve puno sreće. Teško to netko shvati tko nije unutra.
Ili kako se slavi pobjeda kad samo oni, igrači i stožer ostanu sami...
- Tko to nije doživio, to ne može shvatiti. Meni je najteža stvar u životu bila gubitak djeteta, a najteža u karijeri kad sam morao eliminirati trojicu igrača uoči Igara u Riju jer su bili prekobrojni.
Je li Ivicu Tucka osobna tragedija koja ga je pogodila i na neki način pomogla da bude stabilniji, jači kao osoba, kao trener, je li ga izgradila do te mjere da mu je sve lakše podnositi u životu?
- Ne postoji ništa ništa više od osobne tragedije koju sam doživio. Ništa ne može biti toliko teško i bolno. Boli poraz, bilo poraz u finalu, ali to je toliko mizerna bol u usporedbi s takvom tragedijom. Pomoglo mi je da shvatim kako u životu kad god pomisliš da je teško, to je ništa u usporedbi s ovim. Izgubi se utakmica, s nekim više nisi prijatelj, ima teških trenutaka u životu, ali ovo, ne dao Bog nikome...
Previše natjecanja
Vratimo se vaterpolu, koliko je teško svake godine iznova okupiti reprezentaciju i ići po novu medalju.
- Možemo samo našim igračima reći veliko hvala. Andro Bušlje je u reprezentaciji svako ljeto od 2005., godine, Maro Joković tek nešto manje, odvojeni od obitelji, nakon klupske sezone, neki već imaju tri, četiri nastupa na Igrama, nekima će Tokio biti pete Igre. Između postoje natjecanja, a svojim igračima izlazim ususret kad god to mogu.
Usput, imamo i inflaciju natjecanja, tu je sad i Europski kup, kojega smo osvojili, uz OI, SP, EP, Svjetsku ligu...
- Gubi se smisao, to je pakleno natjecanje, praktički europsko prvenstvo. Prioriteti se znaju, svake godine jedno veliko natjecanje...