Navikli smo prijašnjih godina na Valentove probleme s ozljedama, ali sada je došao red na Martina.
- Malo sam ga odlučio zamijeniti, da ne bude stalno on - smije se Martin.
Mlađi brat Sinković iz stroja je izletio u Luzernu, na posljednjoj ovogodišnjoj regati Svjetskog veslačkog kupa, i to nakon uspješno odrađenih kvalifikacija i četvrtfinala. Osjetio je jaku bol u leđima i nakon konzultacija s trenerom Nikolom Bralićem odustao od daljnjeg natjecanja, pa je u čamac s Valentom uletio Karlo Udovičić, a ad hoc sklepan dvojac na koncu je zauzeo osmo mjesto. U međuvremenu su se dečki vratili u Zagreb, a Martinovo se stanje, srećom, popravilo.
- Ide nabolje, išao sam na terapije dva dana i sretan sam što ću već danas sjesti u čamac. Nadam se da će biti dobro - kaže Martin.
Jako teška odluka
Prve probleme s leđima osjetio je još nekoliko dana ranije na slavnoj regati Henley Royal na Temzi, na kojoj su braća pobijedila u konkurenciji dvojaca “bez”.
- Tamo ima dosta valova i vjerojatno mi se, kako se čamac stalno ljuljao, taj mišić malo ukočio. Mislio sam da nije ništa strašno jer me nije jako boljelo. Ali kad smo došli u Luzern, svaki me dan sve jače i jače boljelo, a kako smo u petak imali dvije utrke, stanje mi se pogoršalo i u subotu sam zaključio da je bolje da odustanem jer je Europsko prvenstvo za dva tjedna. Moram priznati da je odluka bila dosta teška, ali mislim da je bilo pametnije odustati. Bojao sam da bi se, ako budem forsirao, moglo nešto gore dogoditi. Trebao sam, jednostavno, četiri-pet dana ne veslati da bi se to malo smirilo.
EP u Glasgowu (2-5. kolovoza) nije dakle pod upitnikom?
- Zasad nije, a iskreno se nadam da neće ni biti. Naravno, ako me bude jako boljelo, morat ćemo preskočiti EP jer je Svjetsko prvenstvo ipak bitnije, ali nadam se da to neće biti potrebno.
Ozljede nikako da zaobiđu Sinkoviće. Lani su zbog Valentove ozljede rebra morali drastično mijenjati planove treninga i natjecanja. I ove su godine kraće pauzirali zbog istog problema, doduše, više iz opreza, a sada ih je malo prikočila i Martinova ozljeda.
- Ma, ova je godina stvarno u redu, ne možemo se požaliti. Jedino što je ta moja ozljeda došla na natjecanju, pa je malo više odjeknula. Da se dogodila negdje između natjecanja, ne bi se ni znalo za nju. Ali kažem, nije ovo tako strašno, izgubit ćemo četiri-pet dana, što nije uopće puno.
Sinkovići su sezonu otvorili pobjedom na Svjetskom kupu u Beogradu, potom su u Linzu ostali iza Čeha, da bi prije Luzerna slavili na Temzi.
- Na kraju smo najzadovoljniji tim nastupom na Henleyju, a stvarno nam je dobro išlo i u ove dvije utrke u Luzernu. Ovim prije nismo zadovoljni, ali sve je to bio put da dođemo do opuštenog zaveslaja koji tražimo već dulje, a sad smo ga napokon osjetili u Luzernu. Nadam se da ćemo tako odveslati i na EP-u i u tom ćemo slučaju biti dosta brzi.
Opasni Novozelanđani
No svjestan je Martin, ipak, da je pred njim i bratom još puno posla.
- Najviše moramo raditi na toj opuštenosti i dužini zaveslaja. Dobili smo to u Luzernu, ali i dalje to nije savršeno. Naučili smo to, ali sada trebamo usvojiti da nam bude kao dobar dan. Trenutno se još uvijek malo neugodno osjećamo. Istina, puno je bolje nego prije, ali još to treba doći na svoje.
Nakon Linza se činilo da bi Sinkovićima najveća konkurencija ove sezone mogli biti Lukaš Helešic i Jakub Podrazil, ali Česi su u Luzernu završili tek na trećem mjestu. Pobjedu je na Crvenom jezeru odnijela nova novozelandska posada s Tomom Murrayem, lanjskim osvajačem bronce, i Michaelom Brakeom, a ispred Čeha su bila i francuska braća Valentin i Theophile Onfroy.
- Vjerojatno će Novozelanđani biti najopasniji na SP-u, ali sve te tri posade, dakle i Francuzi i Česi, bit će jako blizu na SP-u, sve će biti dosta brze i jake. No i dalje mislim da ako odveslamo ono što smo veslali zadnjih desetak dana, ne bi trebalo biti straha.
Za kraj smo se okrenuli glavnoj temi posljednjih dana i tjedana - nogometu. I Sinkoviće je zahvatila euforija, dušom i srcem podržavali su Vatrene na putu do finala u Rusiji.
- Finale protiv Francuza gledali smo na aerodromu u Zürichu. Malo smo ranije otišli jer smo u 20 sati imali let. Došli smo oko 16 sati na aerodrom, smjestili se, pronašli televizor i pogledali.
Nije im bilo lako pomiriti se s porazom.
- Koliko god da sam presretan i ponosan zbog rezultata, ostao je žal za prvim mjestom. Gledam to više kao sportaš nego kao navijač i znam kako bi meni bilo da sam ostao korak do zlata. I dalje to ne umanjuje njihov povijesni uspjeh, ali kažem, teško mi je iz perspektive vrhunskog sportaša.
Doček za povijest
Imao je i sam slično iskustvo kada je na Olimpijskim igrama u Londonu kao član četverca na pariće sanjao zlato, ali se na kraju morao pomiriti sa srebrom.
- Da, mogu se točno poistovjetiti s nogometašima i baš mi je zbog toga teško. Ali ponosan sam, kao i na ovaj doček, koji je bio predivan.
Valenta i njega nije bilo na fešti na Trgu bana Jelačića.
- Bili smo ujutro na Trgu, ali poslije sam morao ići na terapiju, tako da nisam stigao. No pratio sam sve na televiziji, predivno je bilo, posebno. Nisam očekivao toliko ljudi, mislio sam da će biti pun Trg, ali sve ovo ostalo... To je nešto povijesno.