Na Igrama u Riju prometnuo se u službeno najboljeg kondicijskog stručnjaka u Hrvatskoj. I danas pamtimo neponovljivo srebro njegova omiljenog štićenika Damira Martina, baš kao i srebro vaterpolista i boksačku broncu Filipa Hrgovića. Sve su to medalje koje su se velikim dijelom klesale u radionici Pere Kuterovca. Premda će nas u uvodu u razgovor odmah šokirati svojim stavom.
- Znate, ni danas nisam načistu sam sa sobom kada gledam te tri medalje iz Rija. Ne znam trebam li se ponositi njima ili reći da je zahvaljujući tim medaljama samo osnažena potpuno kriva slika o hrvatskom sportu - iskreno će Pero Kuterovac.
Pedijatri su ključni
Tijekom razgovora još smo se nekoliko puta dotaknuli Rija i osvojenih medalja, jer povod za razgovor bila nam je krvna slika hrvatskog sporta. I ono što nas čeka u bliskoj budućnosti po pitanju vrhunskih rezultata, ali i općenito zdravlja nacije.
- Znate li da je prema istraživanjima Europskog ureda svjetske zdravstvene organizacije i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, koje je provedeno prije nešto više od godinu dan,a ustanovljeno da 35 posto hrvatske djece ima prekomjernu tjelesnu masu i debljinu? Od toga prekomjernu masu ima 21 posto, a debljinu čak 14 posto djece. Pazite, govorimo o djeci u dobi od osam-devet godina. 35 posto! To je katastrofa za državu, ne samo za sport nego i za kompletnu državu.
To su doista šokantni podaci, zvuče nevjerojatno. Svako treće dijete u Hrvatskoj prije desete godine ima problema s viškom kilograma?
- Nije tu kraj šokantnih stvari. Prema istraživanjima iz 2014. godine udio učenika i učenica koji se umjereno do intezivno bave sportom u opadanju je s njihovim godinama, i to podjednako za oba spola. U dobi od 11 godina njih se 39 posto redovito bavi sportom, da bi s 15 godina ostali na 25 posto. Kod učenica se 26 posto redovito bavi sportom u dobi od 11 godina, da bi s 15 godina tek 12 posto ostalo u sportu. A svi znamo da nakon završetka srednje škole te brojke još drastičnije padaju.
Dobro, što možemo napraviti da promijenio taj trend?
- Rekao bih da moramo ozbiljno proraditi na tri polja. Prvi su na redu pedijatri. Dok su djeca malena, liječnici imaju najveći utjecaj na roditelje. Međutim, da bi oni slali djecu na sport, morali bi imati neka kineziološka znanja i o tome nešto naučiti na fakultetu. Znate li da se preko 40 posto kroničnih nezaraznih bolesti može izliječiti kroz sport? Hej, 40 posto! Da ne govorimo o razvijanju inteligencije kroz motoriku koju razvija sport. I za to postoje egzaktna istraživanja. Druga je stvar školstvo. U našem okruženju djeca u Mađarskoj imaju tjelesni svaki dan u školi, isto je i u Sloveniji, u Srbiji imaju tri sata tjedno, a mi smo i dalje na dva. Hitno moramo uvesti barem još jedan sat tjedno, ali kažu mi da je to nemoguće jer djeca imaju previše sati. Pa izbacite neke predmete, jer ovako nam država izravno umire! Djeca nam se u školi moraju baviti sportom, tako to radi kompletan zapadni svijet. I to već godinama.
Sustav treba mijenjati
Što je treća stvar?
- Kompletan sustav treba mijenjati. Dat ću vam primjer iz plivanja, mog baznog sporta. U plivanju dosta djece odustaje na prijelazu iz osnovne u srednju školu jer ih obaveze u školi ubijaju. Drugi je veliki filter prijelaz iz srednje škole na fakultet jer je kod nas definitivno nemoguće studirati i baviti se organizirano sportom. Tu posebno gubimo vrhunski talentiranu djecu. Da bi netko mogao biti vrhunski sportaš, taj tjedno mora trenirati između 15 i 30 sati, a to je nemoguće za nekoga tko želi biti dobar i na našem fakultetu. Američki su fakulteti naprimjer složeni tako da potiču studente na sport, a ne da ih maknu od njega. Kod nas je sve naopako. To je užas...
U posljednje vrijeme svjedočimo pokušajima Opatijske inicijative da spasi vrhunski loptački sport u Hrvatskoj. S obzirom na svoje veliko iskustvo, možete li nam predočiti kolika je važnost loptačkih sportova kada govorimo o sportu općenito?
- Loptački je sport igra, samim time jako prihvatljiv za djecu, jer se oni kroz takve treninge, ustvari, igraju. Za mene ne postoji dvojba da lopta mora biti najbolji prijatelj svakom djetetu. Dijete će s pomoću te lopte razviti motoriku o kojoj sam govorio, jačat će mu se ravnoteža, akomodacija oka... To nije nimalo sporno. Zato osobno dajem veliku podršku Opatijskoj inicijativi. U individualnom sportu na koncu opstaju samo najbolji, dok kolektivni, loptački sport nudi cijelu lepezu mogućnosti čak i onim klincima koji nemaju vrhunske predispozicije. No prođe li Opatijska inicijativa, ona bi, po meni, morala biti samo prvi korak u izgradnji sustava sporta u Hrvatskoj.
Tvrdite da nemamo sustav sporta?
- Apsolutno nemamo. Naši su vrhunski sportaši proizvod kombinacije ludih roditelje i ludih trenera. I, dakako, genijalnosti i talenta samih sportaša. Sve su drugo obične priče koje nemaju veze s istinom. Znate, još nisam upoznao hrvatskog sportaša koji je bio prosječan i kao talent i s prosječnim rezultatima pa ga je sustav izbacio. A to je zadaća sustava, jer genijalci mogu isplivati i bez njega, a drugi ne mogu bez sustava. E sada, koliko smo mi potencijalno sjajnih sportaša izgubili zbog toga što nikad nismo imali sustav, možemo samo nagađati, ali sigurno je u pitanju stravično velika brojka.
Svaka je medalja čudo
A svejedno smo u Riju uzeli 10 medalja?
- Zato sam u uvodu i naglasio da ne znam kako bih uopće gledao na te medalje. One su samo pospješile tu krivu sliku o sportu u Hrvatskoj jer ovako ispada da smo malena zemlja koja, sigurno, ima sjajno razrađen model vrhunskog sporta jer kako ćeš drugačije strancu objasniti četiri milijuna stanovnika i deset medalja? A istina je porazna - sustava nema ni u tragovima i zato je svaka naša medalja malo čudo. Možda bi bilo bolje da nismo osvojili nijednu medalju u Riju, tako bismo dotaknuli dno, pa bi se možda nešto pokrenulo. Ovako se svi skrivamo iza tih medalja.
Koliko su te medalje ipak važne za našu budućnost, koliko one potiču djecu da se bave sportom, da u sportu pronađu idole?
- E, tu je značaj tih medalja neprocjenjiv. Nakon svakog velikog uspjeha drastično se povećava broj klinaca koji bi htjeli trenirati. Nakon što su vaterpolisti osvojili svjetsko zlato prošloga ljeta, na bazenima nas je dočekao duplo više klinaca koji žele trenirati vaterpolo. Takve efekte mogu donijeti samo velike medalje. To je posebna snaga loptačkih sportova. Premda i glede njih imam jednu veliku zamjerku.
Koju?
- Nogomet sada povlači djecu već s pet godina, a to je debelo prerano za bilo kakvu specijalizaciju. Svako bi dijete moralo najpriji proći bazne sportove kao što su atletika, gimnastika, hrvanje, plivanje..., a onda se odlučiti za neki loptački sport. Vući u nogomet djecu tako rano dugoročno će štetiti svima, a onda i samom nogometu. Ili da naprave u svom klubu nekakvu univerzalnu školu u kojoj će djeca sljedeće dvije godine učiti više sportova.
Rađa se manje djece
A do kada ćemo, po vama, imati ovako vrhunske sportske rezultate usprkos nedostaku sustava?
- Rekao bih da ćemo Igre u Tokiju 20120. godine još nekako izgurati. Možda nećemo uzeti deset medalja, ali bit ćemo konkurenti. Međutim, nakon toga će biti sve teže jer rezultati bez sustava uvijek imaju svoj vijek trajanja. Dok svijet ide naprijed po svim pitanjima, mi nemamo ništa, i infrastrukturu, ni sustav, ni novac. Svake nam se godine rađa sve manje djece, pa ako imamo podatak da ih je trećina u problemu s kilažom, jasno je da uskoro više nećemo imati ni bazu nužnu za stvaranje vrhunskih rezulata. A baza nam je i ovako mala.