Kako se na stadionu Mladosti zaletište skoka u dalj nalazi neposredno pred glavnom tribinom, ovo natjecanje tradicionalno je jedan od šlagera Hanžekovićeva memorijala. Velikim dijelom zbog ozračja, u kojem daljaši lakoćom animiraju navijače i u svaki skok ulaze uz huk i pljesak s tribina.
Međutim, vrhunski rezultati koje daljaši godinama produciraju uz Savu - jer za pobjedu na zagrebačkom mitingu u pravilu treba ići preko osam metara - nisu samo zasluga navijača, već i organizatora, koji se pobrinu za velika imena na startnoj listi.
Tako je, recimo, u devedesetima Zagreb pohodio veliki Kubanac Ivan Pedroso, početkom 21. stoljeća se hrvatski rekorder Siniša Ergotić kao pobjednik 2001. kasnije morao zadovoljavati trećim, četvrtim i petim mjestima jer je konkurencija (Savante Stringfellow, James Beckford, Dwight Phillips, Salim Sdiri, Oleksej Lukaševič...), onda je Irving Saladino s fantastičnih 8,45 postavio rekord mitinga, koji stoji od 2007, da bi pak Phillipsove tri pobjede ponovio Fabrice Lapierre, u međuvremenu su jednu upisali i Godfrey Khotso Mokoena te Aleksandr Menjkov...
Pet puta preko 8,50
Uglavnom, većinu toga što je vrijedilo u muškom dalju posljednjih dvadesetak godina vidjeli smo u Zagrebu pa je razumljivo da nam se i večeras predstavi jedan svjetski prvak. I to aktualni iz Londona, Južnoafrikanac Luvo Manyonga, ujedno i friški osvajač Dijamante lige, koji na 17 natjecanja u 2018. ima prosjek skokova 8,41 i ukupno pet letova preko osam i pol metara.
- Da, znam tko je rekorder mitinga, veliki Irving Saladino. Bila bi mi čast srušiti njegov rekord - otvoreno će Manyonga reći po što je došao na Hanžekovićev memorijal.
- Želim skočiti toliko dobro da umjesto Sandre i njezina rekorda stave natpis s mojim imenom.
Iako je svjestan da bi za tako što trebao skočiti “barem” svjetski rekord, Manyonga nije ustuknuo ni na spomen kiše...
- Mi smo atletičari i naše je prilagoditi se uvjetima kakvi god bili. Kiša nije problem, ove sam godine već skakao po kiši i u Šangaju skočio 8,56.
Prema što boljem rezultatu Manyongu bi trebao “gurnuti” i sunarodnjak Zarck Visser, koji je ove sezone skočio i 8,40, a tu su još tri daljaša (Nikiforov, Jaszczuk, Nillson Montler) s osobnim rekordima preko osam metara ostvarenima u 2018. Međutim, olimpijski viceprvak i svjetski prvak ne treba previše razmišljati o konkurenciji.
Cilj olimpijsko zlato
- Posljednje natjecanje sezone ne znači da sam manje motiviran. Dapače. Želim jako dobru godinu zaključiti na pravi način. Od puno atletičara čuo sam da je Zagreb idealan miting za tako što, a moj je cilj ostaviti trag i zabaviti navijače.
Koliko mu je važno rušiti rekorde mitinga na kojima nastupa?
- Vrlo važno jer na taj način ostavljaš trag, ljudi te zapamte, to je ono što želiš. A u Zagrebu mi se to poklapa i sa željom da ostvarim najbolji rezultat sezone (8,58) ili čak skočim osobni rekord (8,65).
Potonji rezultat prošle ga je godine doveo na 12. mjesto svih vremena, od daljaškog Top 10 dijele ga tek tri centimetra, a olimpijsko zlato prije dvije godine izgubio je za jedan. Centimetar.
- Vodio sam do posljednjeg skoka, s kojim me Jeff Henderson preskočio. To će mi ostati u mislima sve dok ne osvojim svoje zlato u Tokiju 2020. Iako je svjetsko zlato iz Londona lijepo iskupljenje, moj je glavni cilj pobijediti na Igrama, uvijek je bio.
Kao dvostruki uzastopni osvajač Dijamantne lige Južnoafrikanac je u Zagrebu ipak stao na stranu Sandre Perković, makar je on svoje dvije ukupne pobjede ostvario baš u ovom sustavu natjecanja...
- Mislim da sustav nije pošten jer Dijamantna liga je, kao što ime govori, liga, u kojoj bi se trebao vrednovati kontinuitet, osvajati bodovi. Sve lige u svim sportovima se boduju. Ovaj naš sustav mi je nerazumljiv jer se kruna može zaraditi samo s “bljeskom” u finalu.
Tužan zbog Sandre
Kakav je pritisak doći na finale Dijamantne lige s mišlju da jedno natjecanje može zasjeniti fantastičnu sezonu?
- Nije to lako, pogotovo kad braniš naslov kao što sam ga branio ja. Ujedno je u Zürichu skakao i Ruswahl Samaai, koji me pobijedio na dva afrička prvenstva (2016. i ove godine) pa je to bio dodatan pritisak. Što se tiče Sandre i njezine situacije, tužno je i nepošteno da nakon takve dominacije ostane bez dijamanta. Na žalost, pravila su takva, a ja se nadam da će ljudi koji odlučuju o tome saslušati sportaše i promijeniti sustav...