ARHIVA SLOBODNA DALMACIJA

POSEBAN DAN

KAKO SU BRILJANTNI SPLIĆANI PRIJE 25 GODINA OSVOJILI POVIJESNO ZLATO Pamti se suzavac kojim je policija prekinula party i ludi doček 12 dana kasnije

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 18.09.2019. u 11:01

  • Nije mu trebalo spominjati datum. Igor Boraska itekako pamti 18. rujna. Zapravo, dva 18. rujna, jedan iz 1994. i drugi iz 2000. Ovaj prvi nam je bio povod za razgovor, na današnji dan prije točno 25 godina Hrvatska je dobila prvu svjetsku veslačku medalju. I to zlatnu. Tihomir Franković, Igor Boraska i kormilar Milan Ražov na stazi Orlov potok pokraj Indianapolisa postali su svjetski prvaci u dvojcu s kormilarom.

    Ali Boraska razgovor nije počeo sa zlatnom utrkom, počeo ga je potpuno spontano prisjećanjem na jednu drugu utrku održanu na isti dan, na drugom kontinentu, a koja čak nije bila ni finalna, ali je najavila ono što se dogodilo šest dana kasnije.

    - Kvalifikacijska utrka na OI u Sydneyju 2000. je puno toga prelomila. Nitko u toj utrci nije računao na nas jer smo bili u istoj grupi s Amerikancima koji su došli kao trostruki uzastopni svjetski prvaci. Oni su bili apsolutni favoriti, a onda se pojavila mala Hrvatska...

    Savršena utrka

    I pobjedom u toj utrci izborila A finale, a “nedodirljivi” Amerikanci su morali u repesaž.

    - Fenomenalno smo odveslali, sve je bilo savršeno, ritam, snaga, osjećaj... Puno bolje nego u finalu.

    Zašto?

    - U kvalifikacijama smo bili potpuno opušteni, u finalu smo malo u grču odveslali. Od autsajdera smo se u tih šest pretvorili u jednog od favorita.

    I osvojili broncu. I dan-danas nestvarnim se čini da je Hrvatska imala osmerac koji je osvojio olimpijsku broncu u Sydneyju, a godinu kasnije i svjetsko srebro. Osmerac!

    Šest godina ranije Boraska je 18. rujna slavio svjetsko zlato koje njemu nije bilo nikakvo čudo, iako su to bile godine kad se u hrvatskom veslanju smatralo kako je i sam ulazak u A finale veslačkog SP-a ravan senzaciji.

    Tada još nije bilo svjetskih kupova, ali se znalo koje su regate imale posebnu “težinu”, a Franković, Boraska i kormilar Ražov pokorili su uoči SP-a i Duisburg i Luzern, najjaču regatu od svih.

    “Ta pobjeda na Rotseeu, u konkurenciji svih pretendenata na svjetsku titulu, s izvanrednim vremenom od 6:46 min, dala nam je dodatno samopouzdanje i vjeru da smo upravo mi predodređeni za povijesno ostvarenje - osvajanje prve hrvatske veslačke medalje na svjetskim prvenstvima”, napisao je Boraska u svojoj knjizi “Zaveslaji života”.

    Na SP-u je u disciplini dvojac s kormilarom bilo prijavljeno 12 posada, koje su bile raspoređene u dvije skupine od po šest. Pobjednik skupine izravno se plasirao u finale i na to su Franković, Boraska i Ražov računali, ali...

    - Tog ponedjeljka puhao je jak vjetar u provu, što Frankoviću i meni, kao jednoj od fizički manje snažnih posada, nije odgovaralo. Na koncu, u toj utrci pobijedila nas je posada Novog Zelanda s kojom se te godine još nismo bili susreli, a bili su kao od brda odvaljeni - sjeća se Boraska kako su ih Novozelanđani iznenadili.

    Noć s malo sna

    Jedan “od brda odvaljen” Novozelanđanin bio je Ian Wright, koji je već imao olimpijsku broncu u četvercu s kormilarom iz Seoula 1988., a partner u čamcu bio mu je tada tek 19-godišnji Rob Waddel, budući olimpijski pobjednik u skifu na Olimpijskim igrama 2000. u Sydneyju i dvostruki svjetski prvak u istoj disciplini (1998. i 1999.)

    Ono što nisu uspjeli izravno, Boraska, Franković i Ražov su ostvarili kroz repesaž i tri dana kasnije na startu finalne utrke bile su posade Italije, Novog Zelanda, Njemačke, Rumunjske, Litve i - Hrvatske.

    Noć prije finala nije bila lagana za naše veslače, a kratili su je gledajući televiziju do duboko u noć…

    - Da je trener znao kako nas dvojica nismo zaspali prije dva, dva i trideset ujutro, siguran sam da bi nas došao uspavati udarcem po glavi - smije se Boraska i prisjeća tog dana kad je puno toga bilo “naopako”, osim onog najvažnijeg - utrke.

    - Naš dnevni raspored te nedjelje bio je posve suprotan svemu što bi vrhunski treneri, psiholozi i sportaši učinili u pripremi za finalnu utrku: zaspali smo i probudili se debelo prekasno, kasno doručkovali, a ručak gotovo da nismo ni taknuli, premda je utrka bila na rasporedu u 15.30. Svejedno, nekako smo osjećali da bi to mogao biti naš dan, pogotovo kad smo izvirili iz hotela i osjetili da je vjetar oslabio i promijenio smjer.

    ARHIVA SLOBODNA DALMACIJA
     

    Mnogi su sportaši praznovjerni pa ni Boraska nije propustio ponijeti istu majicu i čarape u kojima je nastupio na svim regatama te godine.

    - Imali smo jasno zacrtan cilj - samo pobjeda. Nakon tako dobre sezone ništa drugo ne bi nas zadovoljilo.

    Prvi start nije uspio i to zbog pogreške naše posade koja je prerano krenula što je stavilo dodatnih tonu utega na leđa naših veslača, jer druga pogreška bi značila diskvalifikaciju.

    - Čiko (Franković, op.a.), koji je inače bio pravi živac, sasuo je paljbu po sucima u sudačkom tornju, izbeštimao im sve po spisku. Da su razumjeli hrvatski, vjerujem da bismo bili dobili i drugu opomenu i diskvalifikaciju - smije se Boraska.

    Veslom kroz med

    Drugi start je uspio i to onako kako su naši priželjkivali.

    - U prvih 250 metara izbili smo pola čamca ispred ostatka društva. Na 500 metara već smo bili više od dužine čamca ispred Litavaca i Talijana. Naš broj zaveslaja bio je samo 33 ili 34 u minuti, ali su zato oni bili dugi i efikasni. Nastavili smo odmicati i dalje…

    Toliko da je Boraska u jednom trenutku pomislio “kako je moguće da je sve toliko lagano”. No, bio je to SP, bilo je finale i osjećaj lakoće nije potrajao…

    - Da nam je Mile Ražov na polovici staze mogao reći da imamo rezultat 3:16 min, znao bih da idemo presnažno i da će to doći na naplatu. Nijedan dvojac s kormilarom nije nikada bio ni blizu tom vremenu.

    BORASKA O LJUDIMA S KOJIMA JE POKORIO SVIJET

    O Tihomiru Frankoviću: Najdraži partner, “živac Čiko”

    Medalje u d dvojcu, pa u četvercu, pa u osmercu… Uvijek su bili zajedno Igor Boraska i Tihomir Franković.

    - Franković je bio vrlo temperamentan u brodu, perfekcionist, brod je stalno morao biti u balansu, svaki, ali baš svaki zaveslaj se morao napraviti najbolje. Ne samo u utrci, nego na svakom treningu i oko toga smo se znali posvađati, ali nas je to i dovelo do onoga što smo bili. Mi smo trenirali u moru, a tu problem rade i valovi, ponekad projure gliseri… Znao sam mu reći kad je ludio, jer neki zaveslaji nisu bili onakvi kakve je on želio: ‘Čiko, ne možeš protiv prirode’, ali nije pomagalo. Znao je stati usred treninga i urlati na vozače glisera, ha-ha.

    Godinama su veslali zajedno, od juniorskih dana...

    - Znali smo se u dušu, cijelu karijeru smo bili povezani, sve dok on 2000. zbog problema s leđima nije prestao veslati. Sve smo uspjehe zajedno ostvarili i s njim mi je uvijek bilo najdraže veslati u čamcu.

    PRIVATNA ARHIVA

    Franković, Ražov i Boraska

     

    O treneru Igoru Čulinu: Roda nas je znao izazvati i na ergometrima i u dizanju utega

    Iza zlata dvojca s kormilarom je trenerski potpis u to vrijeme tek 31-godišnjeg Igora Čulina.

    - Roda je tada bio još u treningu pa nas je znao izazvati na nadmetanje na ergometrima ili u dizanju utega. Nije bio od velike priče i nekad si morao iz njega kliještima izvlačiti riječi, ali izvršavanje trenažnog procesa i usmjerenost prema konačnom cilju bili su za njega zakon.

    No, nije Roda, a nadimak je zaradio zbog dugačkih i tankih nogu, uvijek bio mrgud.

    - Zapravo je bio veliki ‘funcut’. Mnogobrojni su vicevi, smiješne podvale i zafrkancije kojima je bio predvodnik, zajedno s Krakom Marušićem. Naravno, tek nakon što bi trening u potpunosti bio odrađen.

    O kormilaru Mili Ražovu: Štrkljavi klinac postao veslač

    Kormilar zlatnog dvojca bio je Mile Ražov.

    - Mile je bio osnovnoškolac, štrkljast i visok, a morao se držati na 50 kg. Danas je i viši i teži od mene. Bio je dobar kormilar, a kasnije je i on bio veslač, čak smo i zajedno veslali. I ne samo veslali, nego osvajali naslove prvake Hrvatske, a i dalje ponekad nastupamo zajedno u veteranima.

     

    U trećoj četvrtini staze držali su prednost od dužine i pol čamca ispred Talijana, ostali su zaostajali, a onda je “naplata” došla u posljednjih 500 metara.

    “Osjetili smo strahovit umor, a zaveslaji više nisu bili lagani i brzi, već su postali tromi i teški. Činilo mi se kao da veslo provlačim kroz med, dok je istodobno bol u tijelu bila nepodnošljiva, kao da je valjak prešao preko njega. Povrh svega, valovi nošeni vjetrom niz stazu povećali su se i počeli nam smetati. Zadnja minuta utrke oduljila se kao vječnost. Mile je počeo urlati svojim dječačkim glasom: “Talijani! Talijani dolaze!” Stotinjak metara prije kraja shvatili smo da bismo mogli izgubiti utrku i posljednjim atomima snage malo smo podignuli broj zaveslaja, na 38 u minuti, ali smo morali ostati maksimalno koncentrirani kako ne bismo u teškim i valovitim uvjetima pri kraju jezera fulali koji zaveslaj ili zapeli veslom o val. U sebi sam brojao još deset posljednjih zaveslaja”, opisao je u svojoj knjizi dramu u finalu Boraska.

    Najdraža sirena

    I onda…

    - Pištavi glas sirene u cilju bio je najugodniji zvuk za naše uši - označio je kraj agonije i početak slavlja. Postali smo svjetski prvaci. To je bila i prva stvar koju sam rekao Frankoviću kad sam uhvatio zraka: “Čiko, mi smo svjetski prvaci”.

    Nisu samo osvojili svjetsko zlato. Izveslali su najbolje vrijeme u povijesti dvojaca s kormilarom - 6:42:16. Skinuli su dotadašnji rekord od 6:44 minute Engleza Redgravea i Holmesa, a koliko je taj rezultat bio jak najbolje pokazuje podatak da je ostao nedodirljiv idućih 20 godina - sve do SP-a 2014.

    - Mislio sam da će trajati vječno - priznaje Boraska.

    - Pogotovo jer je i disciplina prestala biti olimpijska pa su je rijetko veslali najbolji.

    Ako ništa, uspjeli su im ga oduzeti doista posebni veslači - Hamish Bond i Eric Murray. Novozelanđani su 8 godina bili nedodirljivi u dvojcu ‘bez’, imali su 69 pobjeda u nizu, osvojili dva olimpijska i 6 svjetskih zlata, a u Amsterdamu 2014. postali su svjetski prvaci u dvojcu ‘bez’ i u dvojcu s kormilarom, srušili rekord naše posade i postavili novi 6:33.26.

    Ludi doček u Splitu, i to čak 12 dana nakon zlatne utrke u SAD-u

    PRIVATNA ARHIVA
     

    Kako je Boraska odmah nakon SP-a morao na Brown, a ostatak reprezentacije je unaprijed organizirao “krstarenje” SAD-om, doček zlatnih u Hrvatskoj organiziran je tek 12 dana nakon osvajanja zlata. A nakon uobičajenog novinarskog dočeka na Plesu, pa primanja u HOO-u, najbolji je dio tek slijedio.

    - Na Plesu nas je u popodnevnim satima čekao mali privatni avion Slobodne Dalmacije, kojim smo Čiko, Mile i ja u pratnji trenera Čulina i izbornika Marinovića poletjeli prema Splitu. Bio je to poseban doživljaj, osobito kad je pilot napravio nekoliko krugova iznad Splita i Gusara.

    Ludnica je počela već na splitskom aerodromu, a hidrogliserom su veslači prevezeni do gradske luke.

    “Zapovjednik je iskoristio prigodu pa je i on napravio pozdravni krug u Spinutskoj vali ispred našeg Gusara, a onda smo s nekoliko upaljenih bengalki stigli u gradsku luku gdje nas je dočekao nevjerojatan prizor. Mnoštvo raznobojnih jedrilica, od najmanjih optimista do onih najvećih, a na obali pred Lučkom kapetanijom i na Rivi desetak tisuća ljudi”, opisao je Boraska u knjizi i prisjetio se što je rekao Frankoviću dok su upijali nevjerojatan prizor:

    “Zamisli kako bi sve bilo drugačije da smo bili samo 0,8 sekundi sporiji u finalu... Kako djelić sekunde, koji centimetar u utrci na 2 km, može odrediti sportsku sudbinu! Da smo stigli drugi na cilj, ne bi bilo nikakvog dočeka, ne bih sada ni bio u Splitu, već na predavanju na Brownu...”

    U otvorenim malim terencima napravili su krug od Lučke kapetanije, preko Pazara i Đardina kroz Marmontovu do središnjeg dijela Rive gdje se nalazila bina, a na njoj veliki transparent:

    “Veslači Gusara iz Splita preveslali ostatak svita!” (rb)

    Policija suzavcem prekinula veslački party u Indianapolisu

    Svjetska veslačka prvenstva završavaju tradicionalnom zabavom za sve sportaše i to je poseban doživljaj. Veslači su maksimalno disciplinirani sportaši, ali dovoljno je jednom završiti na tom njihovom tulumu pa da shvatite kako se i maksimalno opuste kad je sve gotovo.

    Tulum u Indianapolisu nakon SP-a 1994. bio je očito jedan od “najveselijih”…

    “Kako je vrijeme prolazilo, a pivo teklo u potocima, zabava je postala prilično raskalašena, tako da su na koncu morale intervenirati i policijske snage, koje su tek bacanjem suzavca uspjele okončati party”, opisao je Boraska u svojoj knjizi.

    Izravno sa SP-a Boraska se vratio na završni semestar na Brown, a ostatak veslačke ekipe krenuo je na desetodnevnu izletničku turu automobilima od Indianapolisa, preko Chicaga i Niagare, do Bostona i New Yorka.

    Odmah po povratku na Brown i sveučilište je organiziralo jedan tulum za svoje veslače, a još jedan je organiziran kad se ostatak naše veslačke ekipe na putu prema New Yorku, odakle su imali let za Hrvatsku, zaustavio i na Brownu.

    “Bili su neispavani, umorni i gladni, a najsmješniji su bili Grubor i Pomahač, koji su, crveni i natečeni u licu, izgledali poput likova iz crtanog filma. To ih, naravno, nije omelo da zajedno s nama pođu na još jedan veslački tulum gdje se bliska povijest još jednom ponovila. Nakon što je jedan od partijanera kroz prozor prvog kata zavitlao televizor, a susjedi zbog buke prosvjedovali, oko dva sata ujutro stigla je Brownova policija, puno blaža od one prave, i prekinula tulum”, opisao je Boraska. (rb)

     

    Iz drugih medija