Ovoga vikenda ipak smo nadjačali Rumunjsku. Hrvatska je bila pretposljednja, 28. u kraljevskom bobu četverosjedu na Zimskim olimpijskim igrama u Pjongčangu, a Rumunjska posljednja 29.
Hrvatska i Rumunjska inače zajednički dijele mnoga pretposljednja i posljednja mjesta u Europskoj uniji, od brutto dohotka do cijene rada i zdravstvene skrbi. Tu im je onda valjda mjesto i kad se radi o skupom sportu kao što je bob.
Drugo je pitanje treba li europskom siromašku kao što je Hrvatska ulaganje u bob i treba li se skupi ekshibicionizam plaćati iz državnog proračuna na teret sporta?
Trebaju li se iz ionako tankog budžeta za sport trošiti milijunski iznosi da bismo naokolo pokazivali bolid ukrašen crveno-bijelim kvadratićima?
Ono što svi izbjegavaju javno reći - bob u Hrvatskoj uopće nije sport, niti će to postati u ovom stoljeću (nikad ne reci nikad....), niti ćemo imati bob stazu osim ako Bandić bob-spustom ne poveže Sljeme i Turopolje, ili ako glavni šef bob-parade Ivan Šola bob-tunelom ne spoji Split i Brač, niti nam to, budimo realni, uopće treba.
Hrvatski bob
Za koga, za 12 ljudi koji su na popisu “Hrvatskog bob saveza” i kojima se državnim novcem plaća njihovo privatno zadovoljstvo jurnjave “kroz krivine do čistine”.
A čistine nigdje na vidiku, to razbacivanje novcem iz proračuna za “razvoj bob-kulture” samo je ekstreman primjer neracionalnog trošenja novca na svim razinama u sportu.
Državno ulaganje u bob potrebno nam je kao i ulaganje u svemirski program razvoja poljoprivrednih kultura na Veneri, a koje je Hrvatska zasad sve uspjela senzacionalno potaracati i u Slavoniji.
Uostalom, alpska Slovenija procijenila je da joj preskupo plaćati uzdržavanje bob posade, pa je i nema, ali ima olimpijsku medalju iz Pjongčanga koju joj je osvojio Hrvat Jakov Fak, koji je Hrvatskoj bio preskup da bi mu osigurali uvjete za sportski razvoj.... Sve skupa, zahvalan materijal za snimanje serijala “Lud, zbunjen, (ne)normalan”.
“Kraljevski” bob nećemo, a skupo plaćamo, no, košarku kao “kraljicu igara” i te kako hoćemo, ali je više nemamo.
Budžet koji hrvatski bob-avanturizam sprži u olimpijskom ciklusu mogu samo sanjati dalmatinski košarkaški klubovi, nekad perjanice europske košarke, Split, Zadar i Šibenik, i što je još važnije, ti centri bili su inkubatori, laboratoriji za razvoj talenata koji su hranili reprezentaciju. Hranili su i velike europske klubove i NBA.
Iz tog dalmatinskog inkubatora je i trijumvirat koji vodi Hrvatski košarkaški savez: Stojko Vranković, Joke Vranković i Dino Rađa, donedavno i Šibenčanin Aleksandar Petrović, a godinama je HR-košarku vodio nedavno preminuli Šibenčanin Danko Radić, koji je bio kriv za sve, i za to što redovito osvajamo medalje u kadetskim i juniorskim kategorijama, kao i za to što do postolja ne možemo među “velikim dečkima”. A potrošili smo sve izbornike: od Skansija i Repeše, do Spahije, Perasovića i Ace, kao što je vidljivo, sve iz dalmatinskog bazena, kao i posljednjeg nesretnika Ivicu Skelina, koji ipak ne spada u to ugledno društvo.
Snivali smo o velikoj reprezentativnoj medalji koja će vratiti staru slavu, a za to vrijeme klubovi kao temelj kvalitete svedeni su na rumunjsku razinu. Nitko nije upalio alarm ni kad je mlada hrvatska selekcija U-20 skliznula u europsku B diviziju i lani se natjecala u konkurenciji Kosova, Portugala, Irske, Moldavije, Mađarske i to baš na “Europskom prvenstvu B divizije” - u Rumunjskoj.
Posljedično, samo je bilo pitanje vremena kad će istim rumunjskim putem skliznuti i ono što se još zove A reprezentacija.
I otkud nam pravo podcjenjivati rumunjsku košarku u odnosu na ono što je od košarke ostalo u Hrvatskoj? U Rumunjskoj ligi igra naš olimpijac Željko Šakić, a Rumunji plaćaju i bivšeg igrača Splita, Cibone i Šibenika Ivana Siriščevića jer naši klubovi ni za takvu klasu košarkaša nemaju novca.
Košarku smo nekad imali, danas imamo samo “Hrvate u NBA” i pitanje - što naša košarka ima od njih? S iznimkom “nepokvarljivog” Bojana Bogdanovića, kad ste uopće vidjeli izjavu Hezonje, Žižića, Bendera ili Zupca, a nakon Eurobasketa i nijemog Darija Šarića, za bilo koji hrvatski medij, poruku u korist podizanja zanimanja za košarku, pa i za službenu stranicu HKS-a?
Barem polovica od njih s olakšanjem će dočekati vijest da Hrvatska neće ići na SP 2019. ni na OI 2020. godine. Neće morati smišljati razloge što moraju raditi u ljeto kad bi ih mogao dokačiti poziv izbornika, tko god da to bio. I prvi čovjek struke Dino Rađa poručio je da “uopće nije važno hoćemo li na SP”.
Zbog čega bi to onda bila drama bilo kome drugome ako nije ni onima koji su na račun HR-košarke životno podebljali svoje račune.