Znate li koji je dobar pokazatelj međunarodne uspješnosti nekog hrvatskog sportaša ili sportašice? Kada ih novinari dočekaju na Plesu! Jasno, može to biti i splitska, dubrovačka ili neka druga hrvatska zrakoplovna luka. Ne dajemo pritom na važnost novinarskoj profesiji, to nam doista nije ni na kraj pameti, ali činjenica je da ako vas na povratku kući, po slijetanju, osim roditelja, brata, sestre ili možda djevojke, mladića ne dočeka nitko drugi - još niste napravili nešto veliko. Nešto jako. Nešto po čemu će vas pamtiti, mediji tražiti, zaintrigirati navijače.
Nadamo se da su takvi dočeci počeli za jednog 21-godišnjeg, 196 cm visokog mladića koji se rodio i osnovnu školu pohađao u Puli, da bi se potom radi sporta preselio u Zagreb.
- Još nikada ovo nisam doživio. Mislim, da su me novinari dočekali - pomalo je stidljivo i vidljivo nenaviknut na ovakve situacije prozborio Tomislav Pucar u kasnu uru ponedjeljka, neposredno po slijetanju u Zagreb nakon cjelodnevnog leta iz Sočija preko Moskve i Münchena.
Nije bilo nešto bitno...
Tomislav je onaj dečko koji je minule nedjelje na obalama Crnog mora “izronio” dvije kolajne: pojedinačno zlato odnosno srebro u parovima na EP-u do 21 godine u ruskom Sočiju. Bez premca prvo ime kontinentalne smotre, makar on i dalje...
- Ja to i nisam shvatio tako, kao da sam nešto bitno napravio, da je to velik uspjeh - malo nas je iznenadio ovom rečenicom.
- Zato što sam bio favorit u svim mečevima. Dobro, treba sve te mečeve i dobiti, to je istina. Bio sam pod pritiskom, doduše, jer sam realno bio tamo bolje rangiran od svakog suparnika, kvalitetniji sam malo od ostalih. Posebno jer je i prvi nositelj ispao, tako da se više ni s njim nisam mogao susresti.
Gledali smo u redakciji u Zagrebu vaše nedjeljno finale EP-a. Nešto nam nije bilo jasno odmah po okončanju tog susreta. Dakle, u trenutku kada ste dobili, tog ste trenutka postali prvak Europe, osvojili zlato. U takvim se okolnostima dižu ruke u zrak, čovjek se veseli, poskoči, zaurla od veselja, stisne šaku.... Tomislav međutim - ništa! Ni najmanji prst da digne u zrak, bez miga na licu. Kao da je završen trening, a ne finale Europskog prvenstva.
- Evo, to kaj kažem. Uopće nisam osjećao da je to neki veliki uspjeh. Ovako - a to su sve bili igrači s kojima da se nađem na Pro Touru - mislim da ja to trebam dobivati.
Nije loše biti čvrsto na zemlji, ali nije da će se Soči baš tako lako zaboraviti.
- Nisam to rekao. Svaki je meč bio za sebe, posebno polufinale. Igrao sam protiv Slovenca Darka Jorgiča i s njim sam imao veliku frku. Gubio sam peti set 10:8 i da je on to dobio... Tko zna kako bi završilo, vjerojatno bi cijeli meč otišao na njegovu stranu. Uspio sam taj set ukrasti. Da, i četvrtfinale protiv Nijemca Orta. Tu je isto bilo gusto, 2-2 u setovima, pa onda dva sljedeća seta u fiksu (dvaput 12:10). Finale mi je čak bio najlakši meč na EP-u.
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI