Južnoafrikanac hrvatskih korijena Jason Davor Newton prije dvije godine bio je na rubu smrti, šanse za preživljavanje nakon teškog krvarenja u mozgu bile su mu tek oko 25 posto, a danas će nastupiti za hrvatsku ragbijašku reprezentaciju! Zahvaljujući zrnu sreće te brdu strpljenja i upornosti. Newtonov zakon.
Jason Davor je stigao iz rodnog Johannesburga preko Dohe do Zagreba, odakle se spustio do Splita. Na Starom placu će danas zaigrati s reprezentacijom u prijateljskom ogledu sa slavnim engleskim sveučilištem Oxford u sklopu priprema za dva nadolazeća susreta Europskog kupa nacija.
Taman prije prvog povratničkog treninga sa suigračima iz reprezentacije Jason Davor je sjeo s nama na kavu u kafiću tik do Starog placa, piše Slobodna Dalmacija.
- Osjećam se sjajno, čak i bolje nego prije! Puno sam poruka podrške primao od suigrača iz reprezentacije dok sam bio bolestan i baš sam uzbuđen što sam opet s njima – dočekao nas je Newton vedar i nasmiješen.
No prije dvije godine, točnije u ožujku 2016., nije mu bilo do smijeha. Do tada zdravom sportašu, danas 25-godišnjaku, život se preko noći okrenuo naglavačke.
- Dva dana sam vidio dvostruko. Mislio sam da je nešto s očima, no na pregledu su mi rekli da je vjerojatno riječ o manjoj ogrebotini rožnice. A onda su mi poslije dva tjedna prsti počeli trnuti pa sam otišao u bolnicu gdje su mi rekli da imam krvarenje u mozgu.
Sigurno je to bilo zastrašujuće čuti?
– Naravno. Iako mi je u neku ruku laknulo jer sam napokon saznao što mi je. Tada sam još mogao normalno šetati i pričati, pa sam mislio da će sve biti u redu.
Ali, nije bilo u redu.
– Kad sam izašao iz bolnice pročitao sam da samo 25 posto ljudi preživi. Tada sam prvi put shvatio ozbiljnost situacije. A čak 75 posto ljudi umre unutar mjesec dana od krvarenja. To sam saznao mjesec i pol nakon što mi se dogodilo tako da sam pretpostavljao da će sve biti dobro.
Koliko ste vremena proveli u bolnici?
– Mjesec dana. U početku sam hodao normalno, a onda se stanje pogoršalo. Odjednom više nisam mogao hodati i izgubio sam osjet u cijeloj desnoj strani tijela. Mogao sam micati ruku, ali su mi prsti bili problem. Nisam mogao držati čašu, nož, ništa. Motoričke sposobnosti bile su mi slabe.
Što je bio uzrok krvarenja?
– Nagli porast krvnog tlaka. Budući da je krvarenje bilo točno u sredini mozga, znači da nije povezano s eventualnom ozljedom u ragbiju, što mi je bilo jako važno jer sam se htio vratiti na teren. No u tom trenutku samo sam razmišljao o oporavku. Operacija je bila preopasna pa nije dolazila u obzir.
Kako je tekla rehabilitacija?
– Pri hodanju sam koristio štake, a desnu sam nogu morao vući. Već nakon tri mjeseca hodao sam normalno. Pritisak na očni živac počeo se povlačiti i vid mi se skroz vratio nakon godinu dana. Što se tiče ruke, radio sam razne vježbe s fizioterapeutom. Fizički sam se vratio prije godinu dana, a sada sam praktički potpuno oporavljen.
Kada ste počeli trčati?
– Prije godinu dana. Ali sam dobio 15 kilograma i totalno izgubio kondiciju. Lani u listopadu kad sam rekao da se vraćam u reprezentaciju počeo sam trenirati kako treba i do danas sam izgubio 18 kila!
Jeste li na putu oporavka znali potonuti u depresiju?
– Bilo je i toga. Svaki je dan bio dug, a mjesec je trajao kao njih pet. Činilo mi se da ne napredujem i znao sam „pasti“ u glavi.
A jeste li se ikad uplašili da više nikad nećete biti onaj stari?
– Jesam. Vid me nije toliko mučio jer postoje posebne naočale za to, ali sam mislio da će mi ruka zauvijek ostati kakva je bila. Vidite kako sad normalno držim čašu!
Kako su vam roditelji reagirali na sve ovo?
– Bili su više preplašeni od mene, ali nisu to pokazivali. Uvijek su me hrabrili, pogotovo kad mi se ne bi dalo vježbati.
Kako ste zadržali vjeru u oporavak?
– Guralo me to što sam znao da bi se ljudi kojima se dogodila ista stvar oporavili. Iz dana u dan ne bih osjetio veliki napredak, ali kroz duži vremenski period bih.
Nije vam bilo lako osjećati se tako bespomoćno?
– Bilo je frustrirajuće. Želite ustati i nešto popiti, a morate tražiti pomoć. Kad sam se oporavio, zaboravio sam da imam desnu stranu tijela pa sam se morao podsjećati da mogu i nju koristiti!
Je li vas danas strah da bi se krvarenje moglo ponoviti?
– Više nije. Sad znam što je bio uzrok i kako to kontrolirati. Pokušavam biti miran i ne dopustiti krvnom tlaku da skoči. Izbjegavam preslanu hranu, a kod kuće svakodnevno provjeravam tlak.
Nakon svega što se dogodilo, cijenite li život više nego prije?
– Apsolutno. Jedan je motivator to nazvao „mortality awareness“, svijest o smrtnosti. A ja sam shvatio da se želim baviti ragbijem, da je to to. Shvatio sam i da se ponekad svađam oko gluposti, kao i da moram više cijeniti male stvari.
‘Ajmo malo o vašim hrvatskim korijenima. Zašto ime Davor?
– Tako se zvao moj djed s mamine strane. Mama je Irena Jasprica iz Janjine na Pelješcu, a tata Grant Newton iz Johannesburga. Mamina strana obitelji preselila se u JAR i tamo su se upoznali.
Koliko ste često na Pelješcu?
– Svako ljeto sam tamo na odmoru, imamo kuću. To mi je najdraže doba godine. Plivam, jedem ribu... Tata želi kupiti brod pa će nam biti još ljepše!
Što najviše volite u Hrvatskoj?
– Ljude, način života, vrijeme, hranu... Pizza je ovdje puno bolja nego u JAR-u!
Znate li pričati hrvatski?
– Naučio sam par stvari, ali mama i njena strana obitelji nikad nisu pričali hrvatski sa mnom, nego samo međusobno. Djed je uvijek govorio psu „Ajde vanka!“, to sam zapamtio. Znam neke izraze vezane za ragbi i slušajući razumijem puno toga, ali mi je teško pričati. Nije lagan jezik.
Hoće li i vaša djeca imati hrvatsko ime?
– Zapravo, već imam sina! Dva su mu mjeseca, ali nema hrvatsko ime. Imam obje putovnice, a imat će ih i on.
Da igraju Hrvatska protiv Južnoafričke Republike, za koga bi vaši roditelji navijali?
– Za Hrvatsku. Tata čak nagovara mamu da se presele na Pelješac. Čekaju da moja mlađa sestra završi školu pa bi onda to mogli i realizirati.
Želim zaigrati za Nadu
Na zanimljiv je način započela Newtonova priča s hrvatskom reprezentacijom.
- Dok sam bio na odmoru vidio sam članak o hrvatskom ragbiju i to me zaintrigiralo. Bilo je to 2013. Kontaktirao sam izbornika Milana Yelavicha, poslao mu video mojih igara i ubrzo me pozvao. Do danas sam skupio 11 nastupa.
Zašto Hrvatska, a ne JAR?
- Dolje je konkurencija veća jer je sport masovniji nego u Hrvatskoj. U JAR-u također postoji pravilo po kojem 11 od 22 igrača u sastavu moraju biti tamnoputi, od čega 8 od 15 koji su u igri.
Koliko može ova reprezentacija protiv BiH-a u Zagrebu i Andore u gostima?
- Puno je novih igrača, tek treba vidjeti. Trebali bismo upisati dvije pobjede s bonus poenima, ali neće biti jednostavno.
Debitirat će vam i stariji brat Jared (27)?
- Tako je. To je poseban trenutak za obitelj. Njegovo je drugo ime Richard, po djedu s očeve strane.
A koje su vam ambicije na klupskom planu?
- Igram u prvoj ligi u JAR-u u klubu Roodepoort, a bio sam i u Irskoj i Italiji. Jednog dana volio bih se vratiti u Irsku, ali i odraditi koju sezonu u Splitu ili Zagrebu. Čak se možda i doseliti ovdje i prije kraja igračke karijere. Zašto ne. Vidim se jednog dana u Hrvatskoj.
Dolazim na derbi u nedjelju
Jason Davor prati i nogomet. Upitao nas je jesmo li bili na utakmici Hajduka u srijedu navečer protiv Cibalije. Jesmo, odgovaramo mu, i dodajemo kako se sada prvenstvo zahuktava. Pet bodova je zaostatak za Dinamom koji u nedjelju stiže u Poljud.
- Idem na tu utakmicu! – kaže nam.
- Nikad nisam bio na Poljudu. Ne znam na koju će me tribinu voditi. Nadam se tamo gdje će biti mirno, haha!