ALARMANTNO STANJE U HRVATSKOJ Kada bi svi naši klubovi zajedno za TV-prava dobili koliko Burnley za jednu sezonu, problemi bi bili prošlost!

Od prvog dana hrvatske države političarima su usta uvijek bila puna sporta. Uoči Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine pokojni predsjednik Franjo Tuđman osobno se spustio među košarkaše održavši im govor prepun emocija i domoljublja: “Vi imate priliku pokazati svijetu koliko je velik i sposoban hrvatski narod!” Što su košarkaški koji tjedan kasnije na najbolji način i demonstrirali izborivši nezaboravno i povijesno finale s Dream Teamom, najvećim koji se uopće okupio u povijesti sporta.

Nažalost, Tuđman se nikada nije ozbiljnije pozabavio pitanjem sporta u Hrvatskoj, ozbiljnije su ga zanimali samo Croatia (nije želio čuti za ime Dinamo), nogometna reprezentacija i, donekle, tenis, koji je volio igrati. Stoga je ljudima oko Tuđmana bilo važno da Croatia i reprezentativci uživaju u blagostanju, ne pitajući što se događa s ostalim klubovima i sportovima. Tu je, ustvari, počela propast hrvatskog sporta... Dok je novca bilo, klubovi su do njega dolazili na svakakve načine, najčešće preko strica ili kuma, trošilo se preko svih granica, a obećavalo više nego kada mladenci stanu pred oltar. U takvom su se ozračju sportaši poput strvinara počeli boriti za plijen ne birajući sredstva, a kao logična posljedica stigle su nepregledne niske afera, prijevara, nevjerojatno brzih uspjeha sportski anonimnih sredina koje su imale bogate mecene u lokalnim političarima. Dakako da je iza njih godinu ili dvije kasnije ostao pustoš kojoj i danas njihovi sugrađani svjedoče.

Naočigled propada

I dok se sport gušio u borbama i aferama, koje su pojedinci sjajno koristili za osobna bogaćenja, kultura je pametno i tiho radeći potpuno okrenula stvari u Hrvatskoj. Dok se država stvarala, izdvajanja za sport bila su značajno veća nego za kulturu, dok je danas omjer otprilike 10:1. Dakako, za kulturu. Premda u zapadnom svijetu, kojem toliko želimo pripadati, sport uredno ima status barem ravnopravan kulturi. Što je i logično jer se nacija u kojoj sport nema važnost suočava s velikim zdravstvenim problemima, kao i problemima s mladima, koji se u velikom postotku okreću alkoholu i drogama.

Dragan Matić / Hanza Media

Uglavnom, Hrvatska ni do današnjeg dana nije ozbiljno pristupila pitanju sporta, a poglavito njegova financiranja. Usprkos nebrojenim medaljama i pobjedama, usprkos tome što je sport naš daleko najuspješniji izvozni proizvod, a sportaši pak naša daleko najprepoznatljivija lica u svijetu. Nebriga država - koja traje punih 25 godina - ostavila je duboke rane i sport već duži niz godina naočigled propada.

Oni koji ne žele dobro sportu - iz samo njima razumljivih razloga - hladno će reći da se klubovi moraju okrenuti tržištu jer, eto, sport u svijetu tako živi. Što doista stoji, ali ono što kritičari prije svega profesionalnih loptačkih sportova zaboravljaju, ili su nedovoljno upućeni, jest činjenica da je netko u tim državama najprije stvorio sustav, a onda su klubovi iz tih sređenih sustava došli u poziciju da sami žive od tržišta. U Hrvatskoj sustava, nažalost, nema, nikada ga nije ni bilo.

TV-prava i sponzori

Što je sustav financiranja u sportu? Pogledate li uređene europske lige - ostavit ćemo po strani deset najbogatijih - lako ćete uočiti da glavninu budžeta pune od TV-prava i sponzora. Uz napomenu da su predočene tablice koje je napravila UEFA izrađene na temelju podataka iz 2015. godine. No slični parametri vrijede i danas. Uglavnom, danski prvoligaški klubovi, njih ukupno 14, samo od TV-prava i sponzora dobiju oko 85 milijuna eura godišnje. Što je u prosjeku oko 6 milijuna eura po klubu. Što znači da najslabiji klubovi u startu imaju 80 posto budžeta - riješeno. Rumunjski prvoligaši, ima ih 14, u sezonu ulaze s 40 posto riješenog budžeta, što dolazi od TV prava i sponzora. Točnije, svaki klub u sezonu ulazi s 2,3 milijuna eura, ili nešto više od 17 milijuna kuna. Pazite, govorimo o Rumunjskoj!? A i Dansku nismo slučajno spomenuli, jer teško će i najzagriženiji poznavatelji nogometa navesti pet igrača koji trenutačno igraju u Danskoj. Tamo ni televiziji ni sponzorima ne smeta što po terenu ne trče klasni igrači, ali njima je važno da nogomet opstaje jer im je, očito, previše važan.

Usput, Prva HNL je na UEFA-inoj ljestvici uspješnija i od Danske i od Rumunjske, a Bugarsku nećemo ni spominjati. Danci dakle imaju 80 posto budžeta nužnog za igranje Prve lige riješeno. Rumunji 40, Bugari oko 20 posto. A klubovi Prve HNL - u prosjeku oko pet posto! Toliko naime uprihode od TV-prava i sponzora u odnosu na kompletan budžet lige.

Jasne ideje za izlaz

Prva HNL te je 2015. godine s 85 posto ukupnih priroda ostvarenih samo na račun transfera bila prva u Europi. Transferi i nagrade od UEFA-inih natjecanja donijeli su klubovima debelo preko 90 posto ukupnih prihoda. Što jasno sugerira da je kompletan hrvatski nogomet ovisan isključivo o transferima i UEFA-inim natjecanjima, a u oba slučaja govorimo o stavkama koje su itekako nepouzdane.

CROPIX

Uglavnom, pogled na tablice jasno pokazuje način na koji funkcionira 30-ak ozbiljnih europskih liga. Sustav je taj koji klubovima omogućava normalno poslovanje. Predsjednik bilo kojeg kluba u Italiji, Francuskoj, Austriji, Belgiji, Danskoj ili Norveškoj dobro zna da i prije nego što sezona počne, ima riješeno najmanje 80 posto budžeta nužnog za konkurentnost u ligi u kojoj sudjeluje. Stoga su potpune zablude priče da su vani predsjednici svih klubova tako sposobni ili uspješni pa uspijevaju osigurati kvalitetne uvjete za svoju sredinu. Sustav je taj koji ih čini sposobnima da budu na profesionalnoj razini, a onda najkvalitetniji kadrovi rade prevagu i osvajaju trofeje ili proizvode vrhunske igrače.

Može li Hrvatska u 2018. krenuti s postavljanjem sustava po pitanju financiranja sporta, znat ćemo jako brzo. Opatijska incijativa, okupljena s idejom da se riješi pitanje financiranja klubova i liga i sastavljena od pet naših tradicionalnih loptačkih sportova, vjerojatno nije najsretnije rješenje. Svakako bi prirodnije bilo da se krenulo od Državnog ureda za šport ili HOO-a, ali to, u konačnici, ne smije biti presudno. Opatijska inicijativa izaći će pred državu s jasnim idejama kako pomoći sportu i kako nakon 25 godina nebrige probati riješiti pitanje sustavnog financiranja. Ostanemo li tu gdje jesmo, loptački sportovi Hrvatskoj više neće donositi ni medalje ni pobjede...