Iako je odbojka u Hrvatskoj sport od kojega se ne može živjeti, ima i “Don Quijotea” koji uporno žele pokazati da je to moguće. OK, mnogi propadnu, ali jedan je pokazao da se to može.
Dejan Kljajić, alfa i omega Odbojkaškog kluba Olimpik iz zapadnog dijela Zagreba, spojio je ljubav i posao, i pokazao da se može ako znaš i vjeruješ u sebe i svoje ideje. Malo tko bi se odlučio ostaviti siguran posao i veliku plaću da bi se bavio odbojkom.
- Osamnaest godina bio sam zaposlen kao direktor prodaje u tvrtki Fibis koja je imala promet od 700 milijuna kuna godišnje. Onda sam u jednom trenutku prelomio, moja druga ljubav odbojka je prevagnula, uzeo sam otpremninu i uložio je u kombi za klub. I od tada, posljednje dvije godine, klub je rapidno narastao. Posložio sam ga kao firmu i zadovoljan sam jer je to moje, odbojka je moj život - kaže Dejan s vatrom u očima.
Menadžerski potezi
- Počeo sam 2003. osnovavši, zajedno s Dejanom Blažekom i Vladimirom Jolićem, Klub odbojke na pijesku Vrapče jer sam bio fasciniran Karchom Kiralyem. Onda smo 2006. osnovali dvoranski klub Olimpik.
Odbojkašice Olimpika u Prvu su ligu ušle lani i već u prvoj sezoni izborile najviši rang Superligu, što je sjajan domet.
- To je bilo više od naših očekivanja. Zamislili smo zadržati prvoligaški status, a onda smo na pola sezone vidjeli da možemo i puno više. Potrefili su nam se neki drugi rezultati, moramo biti iskreni, napeta situacija između glavnih konkurenata Rijeke i Drenove.
Lani ste se fuzionirali s Fortis Voltom. Biste li ušli u Prvu ligu bez njih?
- Iskreno ne, zato smatram to preuzimanje dobrim menadžerskim potezom. Na taj smo način zadržali neke igračice koje bi inače otišle jer su htjele igrati viši rang.
Za vas u Olimpiku kažu da ste pokret...
- Da, kažu da smo sekta. I ne mislim to u lošem smislu. Ideja su mi američki koledž klubovi, oni imaju svoje pozdrave, prepoznatljivu opremu, logo, stil i način života. To mi se jako sviđa, zato se i naš logo temelji na tome.
Masovnost imate, to vam se mora priznati.
Cilj je vlastita dvorana
- U ovom dijelu Europe smo najmasovniji klub, u Zagrebu smo puno jači od Mladosti, primjerice. Članstvo nam raste svake godine za 70-80 djece. S preuzimanjem Fortis Volte dobili smo njihovih dvjestotinjak članova i proširili djelovanje na Botinec i Prvu gimnaziju. Do tada smo držali zapadni dio grada, Pantovčak, Voltino, Vrapče, Stenjevec, sve do Podsuseda. Svi treneri su s KIF-a ili sa završenim trenerskim tečajem.
Kako se financirate?
- Do sada smo od Grada dobivali između 50-70.000 kuna, ove godine smo prvi puta imali trenera na plaći, Pavla Milovanovića. Financiramo se isključivo iz članarina, a od donatora kroz jednokratne uplate uprihodimo oko 70.000 kuna. Igračice zasad ne dobivaju hranarine, ali treneri su plaćeni. Za jednu sezonu treba nam otprilike pola milijuna kuna. Funkcioniramo bez profita, na pozitivnoj smo nuli, jedini profit je odbojka.
Kamo vodi taj vaš pokret, koji je krajnji cilj?
- Vlastita dvorana jer s novcem koji sada trošimo na plaćanje dvorana, mogao bi se uzeti dobar kredit za budući Dom odbojke Olimpik u zapadnom dijelu grada. Imali smo ideju da nas preuzme neki klub iz Italije ili Srbije, sve su opcije otvorene, pokušavamo ići ukorak s vremenom. Nadam se da ćemo jednog dana moći stipendirati djecu, ali imati i djecu iz drugih zemalja koji igraju kod nas. Imamo zaista puno ideja.