Ronald Gorsic / CROPIX
CROPIX

PIŠE KRISTINA LEOVAC

DIRLJIVA ŽIVOTNA PRIČA POZNATE HRVATSKE SPORTAŠICE Došla sam do ruba, bilo mi je dosta svega, htjela sam pobjeći iz atletike i zaposliti se

AUTOR:
    • Kristina Leovac

  • OBJAVLJENO:
  • 04.02.2017. u 11:50

  • KAD DOKTOR POSTANE TRENER Hrvatska skakačica u vis Ana Šimić, koja je sezonu otvorila s 1,92 m, promijenila je trenera, preselila se u Split i okrenula život i karijeru iz temelja, a za to je najzaslužniji liječnik Zoran Tocilj, koji joj je sad i trener

    Pokušali smo već nekoliko puta posljednjih mjeseci, ali svaki je put zamolila “možemo li ipak pričekati, da vidim kako će mi ići, jesam li na pravom putu”. No prije nekoliko dana u njemačkom Cottbusu, u svom prvom ovosezonskom nastupu, Ana Šimić dobila je najbolju potvrdu. A mi razgovor.

    - Nisam, stvarno to nisam očekivala već u prvom nastupu - zadovoljno se smješka 26-godišnja Zagrepčanka koja je skočila 1,92 m.

    Treći rezultat u svijetu ove sezone i tri centimetra više od norme za Europsko dvoransko prvenstvo u Beogradu koje nam se bliži (3-5. ožujka).

    - Nadala sam se normi, ali možda ne već u Cottbusu. Sada će sve biti lakše.

    Mjeseci koji su iza nje bili su sve samo ne laki.

    - Puno, jako se puno toga promijenilo u mom životu. Okrenula sam ga naglavačke. Što se samih treninga tiče, promijenila sam dosta toga u tehnici, pa nisam znala kako ću reagirati na tom prvom nastupu.

    Privatna arhiva
     

    Dvije godine mučenja

    Idemo ispočetka proći to “mijenjanje”.

    - Nakon što je završio olimpijski ciklus Rio, jednostavno sam morala nešto napraviti sa svojim životom. Dvije sam godine bila poluozlijeđena, mučila me dugo zadnja loža, bila sam jako nezadovoljna. Pogotovo nakon onako sjajne sezone...

    Nakon sezone 2014, u kojoj je osvojila Europsku broncu u Zürichu s osobnim rekordom od 1,99 m, kada je na mitinzima Dijamantne lige bila uredno među tri, kada konačno više nije bila skakačica “iz zemlje Blanke Vlašić”, nego skakačica Ana Šimić.

    - U rujnu sam otišla u Split, u Polikliniku za medicinu rada i sporta i fizijatriju Diomed Larem kod doktora Zorana Tocilja.

    Doktora koji je već dugo jedan od bitnih ljudi i u Blankinu rehabilitacijskom timu.

    - Tek su tada problemi s nogom konačno počeli nestajati. Mislila sam tamo biti samo to vrijeme rehabilitacije, ali onda sam s doktorom Tociljem počela lagano odlaziti i u dvoranu, pomagao mi je oko treninga i...

    I doktor je postao trener?

    - Da. Zvuči čudno, teško je to i objasniti, ali tako je.

     

    Selidba u Split

    Anin je trener posljednjih godina bio Edvard Josipović. Rastali su se kao prijatelji?

    - Ne zamjeram ništa treneru Josipoviću. Vjerujem da je radio sve što je znao i mogao, ali dvije su me godine ozljeda izmučile. Znam da se ozljede događaju, ali, jednostavno, ja sam morala nešto promijeniti. Došla sam do ruba. Bilo mi je dosta svega, htjela sam pobjeći iz atletike. Kako sam taman diplomirala upravno pravo, razmišljala sam o tome da se zaposlim i zaboravim atletiku.

    Što ju je povuklo nazad?

    - Ljudi u mom klubu, Agramu, i izbornik Mladen Katalinić bili su uporni da prije svega zaliječim ozljedu. I rekla sam “OK, idem posljednji put pokušati, ako ne uspijem, život ide dalje”. Stvarno sam planirala samo kratko biti u Splitu na rehabilitaciji, a sada sam se praktički preselila. Brzo se potvrdilo da je to odličan potez jer su mi dvoranicu koju sam imala na Velesajmu ukinuli odmah nakon Rija, dakle ionako ne bih imala gdje trenirati u Zagrebu. Drugi prostor nisam dobila. Dobro je da nisam ostala u Zagrebu. To bi me ove zime vjerojatno samo dodatno dotuklo. Ma, ovo je bila odlična odluka. Ali da nije bilo doktora Tocilja, danas vjerojatno ne bih više bila u atletici. Ja jednostavno nisam tip osobe koji može toliko čekati i trpjeti. Bila sam spremna, ako ne ide, OK, idem raditi nešto drugo. Nije više bilo smisla ovako dalje.

     

    VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI

      

    Tagovi
    Iz drugih medija