Emil Baltić (54), dugogodišnji kondicijski trener hrvatske odbojkaške reprezentacije, kojeg djevojke neizmjerno vole i poštuju, na Europskom prvenstvu u Budimpešti bio je na “tihoj vatri” danima. Lomio se Balta između dvije svoje velike ljubavi, prema ovim divnim djevojkama, hrvatskim reprezentativkama, ali i prema svojim ljubimicama, ovcama, svom stadu od preko sto ličkih pramenki, koje odnedavno ponosno nose zaštićenu oznaku zemljopisnog porijekla, imaju i sve EU “papire”.
I na kraju je, teškom mukom, sredinom prošlog tjedna prelomio, u prošli četvrtak ujutro se spakirao i vratio u Hrvatsku, u ličko selo Mogorić, negdje između Zira, Svetog Roka i Udbine, ako je kome poznato. Slabo naseljen kraj, kaže Balta, ima nekih dvadesetak duša u blizini, ali sve su to manje-više starci.
Nitko neće u pastire
Oprostio se s djevojkama, suza je negdje čučala u krajičku oka ovog gorostasa meka srca, i otišao za blejanjem svog stada, koje ga je željno iščekivalo.
- Cijelo ljeto, dok sam bio na pripremama, oko stada se brinuo brat, koji sada više ne može, a nikako ne mogu naći pravog, pouzdanog radnika, iako nudim smještaj, hranu i odličnu plaću. Ali, nitko ne želi biti pastir, svi bježe u gradove - žali se Balta, nekad sjajni košarkaš Kvarnera, koji je posljednjih 20-ak godina iznimno cijenjeni kondicijski trener, čiji su sportski uspjesi vezani uz rodnu Rijeku i KK Kvarner, ali i za rukometaše Zameta te odbojkašice Rijeke.
Puno se toga osvojilo, sa Zametom domaći Kupovi, s Rijekom osam puta naslov prvakinja Hrvatske te jednom regionalne lige. Bio je Balta i na EP-u u Njemačkoj kada su naše odbojkašice bile pete pod dirigentskom palicom Igora Lovrinova, s kojim je godinama surađivao. Lani je oko vrata objesio odbojkaško mediteransko zlato. Kaže da ima sveukupno, u raznim kategorijama, 15 najviših postolja.
Prijatelj Alvaro
No jednog je dana odlučio nešto promijeniti u životu i otići s druge strane brda, u Liku. Tu je s prijateljem, rukometnim olimpijskim pobjednikom iz Atlante 1996. godine, Alvarom Načinovićem osnovao ekofarmu i posao s ovcama je krenuo, a imaju još i kokoši, vrt...
- Sve što proizvedemo odmah se razgrabi, a glavne su nam mušterije odbojkašice i rukometaši. Meso, sir, mlijeko, čak prodajemo i - balegu. Sve. Udružili smo se s još trojicom u okolini pa nastupamo zajedno, jedan se bavi kozama, drugi svinjama, treći kravama, ja ovcama, tako da smo zaokružili ponudu. Osiguravamo i dostavu naših proizvoda do kućnog praga i doista ide odlično. Ali, to je ogroman posao i, eto, ne mogu sve sam, a radnika nema. Zato sam se i morao vratiti iz Budimpešte, teška srca, jer su djevojke fantastične. Plasirali smo se u osminu finala i sve bih dao da sam s njima. No, ja sam ipak svoj posao obavio pred EP, to je najvažnije, sada su ipak ovce ispale - važnije.
A gdje ga je Lika “kupila”?
- U ratu, iako je ljubav nastala ipak kasnije. Najprije s jednom Ličankom, s kojom imam sina, a i u Domovinskom ratu sam na ovim prostorima bio zapovjednik izvidničkog voda. Kupio sam jedno imanje i u najam uzeo više od 30 hektara zemlje sa stajom i sjenikom, sagradio drvenu kuću, a planiram sagraditi barem još jednu i krenuti s turističkom ponudom. Planova ima, tako da mi se sve nekako čini da je moja sportska karijera došla kraju i da ću se odsada baviti samo ekofarmom i turizmom, jer u blizini ima zgodnih planinarskih tura, niti more nije daleko. Idealan kraj, za sve koji hoće raditi, ali i uživati.