Peteročlana hrvatska hrvačka reprezentacija otputovala je jučer iz Zagreba put istoka, točnije Srednje Azije. Odredište je Kazahstan ili preciznije glavni grad Nursultan. Grad koji je vjerojatno malo poznatiji ako kažemo Astana, ali od ove godine nosi novo ime. Po Nursultanu Azarbajevu, još uvijek živućem, ali od ožujka bivšem predsjedniku te države kojeg ondje smatraju “ocem nacije”. Medijski barem.
No, to je manje bitno za našu priču. Nursultan je, naime, od predstojeće subote, 14., pa sve do 22. rujna domaćin najvećeg ovogodišnjeg hrvačkog natjecanja - Svjetskog prvenstva. Od petorice naših hrvača, dosadašnjim se rezultatima ističu dvojica. Dominik Etlinger ove se godine već okitio broncom na Europskom prvenstvu, a Božo Starčević ima europsku broncu iz 2013., ali je u puno svježijem sjećanju njegovo 4.-5. mjesto na posljednjim OI u Riju. Preciznije, sudačka nepravda iz olimpijskog polufinala kada suci jednostavno nisu htjeli dopustiti jednom Hrvatu slavlje nad inače nedodirljivim Rusom Vlasovim. Ujedno, Božina kategorija (srednja ili do 77 kg) u Nursultanu će na Svjetskom prvenstvu biti možda i najteža, s najviše prijavljenih hrvača, njih čak 45.
150 dana priprema
- Posebnost je ovog prvenstva prije svega u činjenici da najboljih šest iz svake kategorije osigurava nastup dogodine na Olimpijskim igrama u Tokiju, i to je cilj broj 1 svima nama - ističe Božo Starčević.
- Osim toga, to je možda, koliko je god to čudno reći, ipak i najjednostavniji način za plasman u Tokio. Bit će prilika još i poslije, ali tada već ispada puno kompliciranije, teže, s manje boraca, odnosno s još zgusnutijom konkurencijom. Onda, ako u tome uspijemo, tko god od nas, kada si već među šest jasno da se tada puca i na medalju. Dakle, najbolji mogući scenarij bio bi izboriti Igre s medaljom oko vrata sa Svjetskog prvenstva.
U kakvoj ste formi? Jeste li imali oglednih nastupa, turnira...?
- Baš sam nedavno nešto zbrajao i ispada da sam osobno, ali to vrijedi i za druge, barem 150 dana bio na pripremama. Kako po Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Posljednjih sedam dana bili smo u Lici na završnim pripremama, ali i da se malo odmorimo prije natjecanja, plus neke “specijalke” koje radimo. Forma... Ha, teško je to ovako reći. Mislim, osjećam se dobro, obavio sam sve što sam trebao, zdrav sam, spreman i mislim da jesam u formi.
Jeste li pratili vijesti iz tabora drugih reprezentacija, kako su drugi radili i tko dolazi ili propušta SP?
- Ne propušta ga nitko, dolaze svi i tome se već nema što dodati. Ono što sam malo računao, 12 do 16 hrvača, onih najboljih, takve su kvalitete da tu svatko od nas svakoga može dobiti. U redu, možda se malo izdvaja Rus Roman Vlasov, ali tu su i Mađar Tamás Lőrincz, Srbin Viktor Nemeš, Korejac Kim, onaj koji je mene dobio za broncu u Riju, a poslije ja njega u Zagrebu... To je zapravo jače nego olimpijski turnir jer ondje imate 16-ak boraca i tu su i oni najbolji, ali se ipak nekako provuče i netko tko nije možda baš top - kaže Božo Starčević, uz napomenu:
Bez skidanja kilograma
- Dao Bog da se uspijem plasirati na Olimpijske igre u Tokiju i osvojim svjetsku medalju. To bi bilo vrhunski, a onda u Tokiju pokušati osvojiti medalju, što bi bio san snova. Ako ne, onda još imam odraditi 2021. i 2022., doduše možda u višoj kategoriji da ne skidam kilograme, dakle do 82. I to bi onda bilo to jer definitivno ne mislim hrvati do OI 2024. u Parizu. Tada bih već imao 35-36 godina, i to bi bilo već suludo. Mislim, može se to, ali već puno, puno teže.
Pustimo mi sada priču o kraju karijere, ima do toga još dosta. Boži i cijelom kvintetu hrvačkih asova želimo “osvajanje sultanata” u Nursultanu, a poslije ćemo se već dogovoriti što i kako dalje.