HRVATSKA SRAMOTA! NEMOGUĆE? APSURDNO? PONIŽAVAJUĆE? Naš najbolji trener u povijesti morao je podići kredit da bi mogao trenirati

Kad je Ivica Kostelić završio skijašku karijeru Ante Kostelić je prestao biti vrhunski trener?! Bez obzira na 10 olimpijskih medalja (4 zlata), 8 svjetskih medalja (6 zlata) i četiri velika Globusa (3 ženska, 1 muški) i 56 pobjeda u Svjetskom skijaškom kupu koje je trenerski potpisao. Ivica je otišao u skijašku “penziju”, ali Ante nije u trenersku, nastavio je raditi posao koji je radio stvarajući sve one nabrojene medalje, pobjede i trofeje. Ali na temelju pravila - da, sve je bilo po pravilima - Anti Kosteliću figurativno su razbijeni svi osvojeni Globusu i bačene u smeće sve osvojene medalje.

Njegovi novi učenici, Elias i Samuel Kolega, bili su praktično na početku karijere pa je i njihov trener dobio njihov status. Elias i Samuel nemaju (još) ni medalja, ni pobjeda u Svjetskom kupu, ni Globusa, pa je i Kostelić kod nove kategorizacije trenera u HOO-u nakon završetka olimpijskog ciklusa svrstavan među one trenere koji sve ono što je on nekoliko puta nisu nikad osvojili. Usput, da bi se mogao isfinancirati projekt braće Kolega i njegov posao, jer u tom trenutku nije bilo dovoljno novca u njihovu matičnom savezu, Ante Kostelić je podigao kredit?!

FOTO: Sonja KOlega

Gips sa Samuelom i Eliasom Kolegom

Tretman izvrsnosti

Nemoguće? Apsurdno? Ponižavajuće?

Sve to, a najviše dokaz na koji način Hrvatska tretira izvrsnost. Jer o njoj je riječ. Logično je da nisu svi treneri u istom statusu, ali nelogično je da se svih ovih godina nismo potrudili pronaći način kako ljudima koji su se izdigli ne iznad prosjeka, nego na razinu koja je i u svjetskim okvirima dostižna samo iznimnima, dati status koji su zaslužili.

A što se događa kad takav trener više ne može raditi svoj posao, kad “stisnu” godine? Ne bilo koji trener, nego onaj koji je u svom poslu ostvarenim stekao besmrtnost kao i njegov učenik ili učenici?

U nekim sportovima se može zaraditi veliki novac, ne samo sportaši nego i treneri, ali u mnogim sportovima, u većini njih, to nije slučaj. Blago rečeno.

Nikola Bralić je veslački trener. U veslanju novca nema. Nikola Bralić je trenerski potpisao 10-ak svjetskih medalja, prvu još 1999. godine, a od 2010. u kontinuitetu, sa svakog Svjetskog prvenstva donosi medalje, tri s četvercem na pariće (2 zlata), četiri s braćom Sinković u dvije različite discipline (3 zlata), a u tih prethodnih devet godina kad nije bilo svjetskih prvenstava bile su olimpijske igre i oba puta je potpisao odličja - olimpijsko srebro četverca u Londonu i olimpijsko zlato braće Sinković u dvojcu na pariće u Riju. Bralić ima status vrhunskog trenera jer i dalje trenira Sinkoviće, ali da teoretski sutra braća odluče da više ne žele veslati, a on preuzme neku juniorsku ili jednostavno posadu koja nema velike medalje, i on bi se našao u položaju “nevrhunskog” trenera.

Damir Krajac / CROPIX

Plenković je upoznat

Nikola Bralić ima 67 godina, Lino Červar 68, Ratko Rudić 70, Nikola Pilić 79, Ante Kostelić 80, Miroslav Ćiro Blažević 84… Što mislite, na koliki iznos mirovine imaju pravo ili je primaju oni koji su se umirovili?

Zanemarimo sad tu i priče tko iz kojeg sporta dolazi, je li se netko od njih ipak bolje snašao obnašajući saborske ili neke druge dužnosti, dobro plaćenim angažmanom u inozemstvu u nekom trenutku, bitno je samo na koliku mirovinu imaju pravo na temelju onoga što su trenerski/učiteljski napravili za Hrvatsku?

- HOO je službeno od hrvatske Vlade tražio da se našim najvećim trenerima da status kakav imaju akademici HAZU jer su to ljudi koji su pridonijeli da se Hrvatska proslavi u svijetu i njihov doprinos nije ništa manji. Tek kada takvi treneri odlaze u mirovinu onda se vidi da je trenutačni sustav nakaradan - izjavio je Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, prilikom dodjele nagrada HOO-a za 2018. godinu, a na istom skupu sadašnji premijer Andrija Plenković je istaknuo:

- Upoznat sam s tim problemom jer sam o tome razgovarao s nekoliko naših vrhunskih trenera. To je praznina koju ćemo sa zadovoljstvom riješiti, pronaći rješenje koje bi im omogućilo da imaju sličan status kao i sportaši. Propisat će se kriteriji pa će onima koji imaju vrhunske rezultate u kasnijoj fazi života to biti honorirano.

Getty Images

Pomislili bismo, eto, napokon se kreće. Ali… Da, uvijek kod nas postoji “ali”. Od ovih je izjava prošlo nekoliko mjeseci i status Kostelića, Bralića, Rudića i ostatka nevelikog društva “izvrsnika” nije se promijenio. Samo su oni koji mjesec stariji, a sa svakim idućim mjesecom Hrvatska će uštedjeti nešto novca, ako neki uopće dočekaju mirovine, dodatak mirovinama ili kako god to nazvali. Zvuči ružno, ali je činjenica. Svi su oni ljudi u ozbiljnim godinama i ne pomlađuju se.

I nije tu riječ o stotinu ili nekoliko desetaka trenera, nego o njih manje od 10 koji bi u ovom trenutku zavređivali status izvrsnosti. I uvijek će biti riječ o samo nekoliko ljudi, jer do razina do kojih su u svom poslu došli Kostelić, Bralić, Rudić, Červar… dođu samo rijetki treneri.

Kostelić i Rudić

Uostalom, niti tražimo niti smatramo da trebaju posebni status automatizmom dobivati svi koji su osvojili neku svjetsku, europsku, pa čak ni olimpijsku medalju. Nije komplicirano složiti kriterije koji bi uključivali godine kontinuiranog rada i uspjeha, a izbacili iz “križaljke” one kojima se “posrećilo” pa su preuzeli gotovog sportaša ili osvojili nešto jednom ili bili dio uspjeha u jednom ograničenom razdoblju i s ograničenim utjecanjem...

REUTERS

U siječnju smo na web stranici Sportskih novosti otvorili anketu Glasajte za najvećeg hrvatskog trenera svih vremena. Ponudili smo 13 imena i nakon 12.459 glasova u vrhu su se isprofilirali Ante Kostelić na broju 1 s 26% glasova i Ratko Rudić na 2. mjestu s 24%, odnosno polovica onih koji su glasali izabrali su jednog od njih. Naravno da treba uzeti u obzir da su glasali “obični” ljudi, koji ne prate sve sportove i ne znaju niti moraju znati što je konkretno svatko napravio, naravno da ulogu odigra i trenutak u kojem se anketira (uspjeh nogometaša u Rusiji bio je još jako svjež, a posebno mlađi premalo znaju za jednog Velimira Kljaića, recimo), ali dobije se određena slika, prepoznavanje čak i od najšire javnosti.