U Šibeniku ne možete preskočiti kultni caffe bar Giro. Tamo ljeti možete zateći i svjetski priznatog košarkaškog trenera Nevena Spahiju, i šibenskog zeta (a zagrebačkog odvjetnika) Sašu Pavličića Bekića, i pjevača Đanija Stipaničeva, i redatelja Vinka Brešana. No jedan je kut tog kafića, u pravilu, rezerviran za hrvatskog vaterpolskog izbornika Ivicu Tucka. I za njegovu ne baš principijelnu šibensku koaliciju koju čine nogometni veteran Nikica Cukrov, saborski zastupnik SDP-a Franko Vidović, operna pjevačica Nera Gojanović-Kljajić, hrvatski ratnik i desničar Tvrtko Pašalić...
Kao što nije lako na prvi pogled povezati spomenute osobe, tako je možda još i teže naći zajednički nazivnik u potezima, navadama i (glasnim) razmišljanjima tvrdog Šibenčanina i sjajnog hrvatskog vaterpolskog izbornika Ivice Tucka.
Ivica Tucak
Svaki dan u teretani
Od svojih igrača gotovo željeznu disciplinu traži trener koji je klasičan tip bećara. Zakleti Dalmatinac koji najviše gušta u slavonskim pjesmama. Čovjek koji svakodnevno posjećuje teretanu, ali ne bježi od slasnih dalmatinskih marendi. Tucak je osvjedočeni hrvatski domoljub, ali mu to nije bila prepreka da odjene kapicu Crvene zvezde te da gotovo bratskim zagrljajima s Dejanom Savićem obilježi svaki završetak žestokog meča sa Srbijom.
- Hvala Zlatku, vlasniku Gira, na toleranciji! Dobro on istrpi naše glasne razgovore i dobacivanja. A pretresemo sve teme, od sporta do politike, od ribolova do žena. Ne mogu ni zamisliti šibenski dan bez tih ćakula. One su prijepodnevni ritual mog života - sa smiješkom govori o svojim šibenskim navikama hrvatski izbornik.
Ivica Tucak
U Ivici Tucku, nema sumnje, ključa žestoka dalmatinska krv. No po naravi je vrlo blizu svom slavnom ali, nažalost, pokojnom sugrađaninu Draženu Petroviću, koji je znao kazivati “ne mogu igrati ako nisam na granici incidenta, ali incident nikada neću napraviti”.
To pravilo vrijedi za Tuckovo ponašanje ne samo na bazenu već i kad je u civilu.
- Zašto se mnogi čude što kao Dalmatinac obožavam slavonske pjesme? Kao da one nisu hrvatske. Volim ja i našu, šibensku pismu milu. No slavonske su tambure kao stvorene za lumpovanje. Život bi mi bio puno kompliciraniji bez dobrog društva i pjesme, to je najbolji način opuštanja, potreban svakom čovjeku. I ne znam zašto se to povezuje s mojom navodnom strogoćom prema reprezentativcima. Ja itekako poštujem njihove privatne živote, ali i oni, jednostavno, moraju podržavati red koji sam nametnuo na pripremama reprezentacije. Samo se iz takvog reda mogu rađati uspjesi kakve postižemo u zadnje vrijeme - opet će Tucak.
Bonaca za malu Tenu
Slavonske tambure bude u nama - a jamačno još više u hrvatskom izborniku - sjećanja na Tuckovu veliku obiteljsku tragediju. Na neprežaljenu kćerkicu Tenu, koju je izgubio na iznimno nesretan, ali i silno bizaran način. Dok se djevojčica igrala na šibenskoj rivi, na nju je pao neučvršćen automat s igračkama. Maloj Teni nije bilo spasa, pa je šibenska Bonaca na Groblju svetog Ivana u Konjevratima, u kraju odakle potječe obitelj Tucak, s grčem u grlu, po Ivičinoj želji, zapjevala “Udaše mi moju Tenu”. Nije teško pretpostaviti koliko je duboka i nezacijeljena rana obitelji Tucak. To je, međutim, tema koju nije ugodno spominjati za medije. Poslije gubitka Tene Ivici su ostale tri velike ljubavi: supruga, rodni Šibenik i vaterpolo.
No, službeni ga je Šibenik silno razočarao poslije Rija. I dok su ostalim srebrnim vaterpolistima u drugim gradovima dijelili nagrade, stanove, pa i poslovne prostore, šibenski gradonačelnik nije ga pozvao ni na čašu soka i vrećicu slanih štapića! Ne vjerujemo da je tu činjenicu Tucak prebolio.
Đukanovićeva čestitka
- Ma nemam ja što preboljeti! Ja živim u gradu koji obožavam, ali mi smeta što ljudi, odnosno političari koji ga vode, ne razumiju ili ne žele razumjeti što znači osvajanje olimpijskog odličja! Time šalju lošu poruku svim mladim sportašima koji sanjaju da jednog dana osvoje medalju na Olimpijskim igrama. Osobno, godinu dana poslije nemam problema s tim što nisam dobio službeno priznanje u svom gradu. No usporedbe silno bole. Kad smo se sreli u Budvi, prišao mi je crnogorski premijer Milo Đukanović i čestitao na osvajanju olimpijske medalje, ali i na svemu što sam napravio za crnogorski vaterpolo trenirajući Jadran iz Herceg Novog - otkrio nam je Tucak.
Mnogi ne znaju da priča o gotovo bratskim zagrljajima Ivice Tucka i Dejana Savića, hrvatskog i srpskog vaterpolskog izbornika, ima i svoje šibensko ishodište. Kad su se prije desetak godina u finalnoj utakmici LEN kupa odigranoj u šibenskoj Crnici sreli domaćin Šibenik, predvođen Tuckom, i ruski Kazanj s trenerom Savićem, Dejan je bez oklijevanja ponudio gorepotpisanom iznimno korektnu izjavu:
- Ne morate mi vjerovati, ali ja se kao sportaš silno radujem da je u Šibeniku stasala nadarena momčad, predvođena još nadarenijim trenerom!
Bilo je to doba kad su na posudbu u šibenski bazen stigli momci iz velikih hrvatskih klubova, od kojih su kasnije neki postali reprezentativcima: Lončar, Obradović, Paškvalin, Sandrov brat Ivan Sukno...
- Ne znam zašto se uporno diže prašina oko mojih sportskih pozdrava i zagrljaja s Dejanom Savićem. Mislim da su korijeni toga u neprestanom vraćanju prošlosti. Nikad neću zaboraviti Domovinski rat. Svoju Hrvatsku volim iznad svega, vjerojatno sličan osjećaj ima Dejo prema svojoj Srbiji. No to nije razlog da se neprijateljski ponašamo jedan prema drugome. Zar nije došlo vrijeme da počnemo živjeti normalno? - pita se Tucak.
Za kraj šibenske priče o sjajnom hrvatskom izborniku ne možemo preskočiti “šibensku vezu”, točnije vaterpolsku simbiozu Ivice Tucka i Perice Bukića, glavnog projektanta hrvatskog vaterpola.
Kritičari bez teksta
- Hvala Perici što je oduvijek vjerovao u mene. Dio nevjerojatnog i neargumentiranog niza kritika i podmetanja na moj račun bio je neizravno upućen i njemu. Posebno je nekorektan bio onaj dio koji se odnosio na njegova sina Luku, iznimno darovitog vaterpolista. Nekim od kritičara maca je popapala jezik već poslije srebra u Brazilu, a poslije Budimpešte će sigurno potpuno zanijemiti - poentirao je Tucak šibenski, pomalo cinično.
U maniri još jednog velikog Šibenčanina Arsena Dedića.