Ime joj je Hana Arapović, ima 14 godina i igra stolni tenis. I ide joj prilično dobro. Zapravo, odlično. Članica zagrebačkog TIS-a je trenutno osma na svjetskoj rang-listi kadetkinja, treća u Europi, a najnovija je vijest da će karijeru nastaviti u Linzu.
Na stol je sletila ponuda jednog od najboljih europskih klubova za ženski stolni tenis. I nakon razmišljanja o tome kako i što dalje, nakon mnogih razgovora s trenerima, bivšim igračima i prijateljima, obitelj Arapović odlučila je napraviti taj iskorak.
Neće sama u Linz
- Priča se cijelo vrijeme razvijala, a mi smo sada, na žalost ili na sreću, odlučili da ćemo karijeru nastaviti u Austriju. Nismo predugo razmišljali - objasnio je otac i trener Darko Arapović, koji se prisjetio početaka.
- Igrati je počela u Mladosti, kod trenera Alena Ivančina. On je odličan za rad s djecom, Alen je definitivno ključni čovjek zbog kojeg je zavoljela stolni tenis. Prvi je vidio da ima radost igranja i da postoji neki talent.
Nakon tri godine u Mladosti prešla je kod Dr. Časla, gdje je njezin otac bio trener prve ekipe.
- U međuvremenu je prošla neke ETTU-ove i ITTF-ove kampove, gdje su mi mađarski i kineski treneri potvrdili da talent postoji. Tada je supruzi i meni zazvonilo da bi to možda trebalo podržati, da ta priča ima smisla. U Časlu smo bili dvije godine, bilo je tu jako lijepih trenutaka kojih se i danas sjeća, a trenutno smo u TIS-u. Dobar klub kojem sam zahvalan što nas toliko podržava.
Nakon svega, u Linzu su pričali s Liu Yan Junom, jednim od ponajboljih europskih trenera i koji je izrazio želju da Hana dođe što prije u Linz.
- Kad sam Hanu pitao kad bi htjela doći, ispalila je - odmah! Čim je došla u Linz, pričala je s Polcanovom, vrhunskom austrijskom reprezentativkom koja je na proteklom EP-u osvojila tri medalje. Hana je bila sva oduševljena.
No, neće žuriti, nego ističe da će u Austriju korak po korak.
- Krenut ćemo postupno, mjesečno ćemo pet do deset dana boraviti u Linzu, s vremenom bi to moglo prerasti u trajni boravak. Još je mlada i nismo se odlučili za totalno preseljenje iako su ponudili tu opciju. Prerano je o tome govoriti. U svakom slučaju, netko će ići s njom. Svi oko nas, ljudi iz HSTS-a, izbornica Tian Yuan su se složili s tom idejom, ali i naglasili da je ne puštamo samu. Riječ je o vrhunskom klubu, ali u njezinim godinama treba biti uz nju kad ne trenira, kad uči...
Za konačni cilj postavili su si...?
- Cilj postavljamo periodički, neko Europsko prvenstvo, seniorsko prvenstvo Hrvatske itd. To su sve međupostaje, krajnji je cilj da bude dobra seniorka, reprezentativka. Moja satisfakcija je kontinuirani napredak, stil života, način prehrane, volja i želja da trenira s jakom međunarodnom konkurencijom. Odlaskom u Linz smo ljestvicu pomaknuli gore. Tamo su vrhunske igračice, klub teži biti među najboljima, tako da si ne možemo postavljati niske ciljeve. Nažalost, u Zagrebu i Hrvatskoj to trenutno ne možemo imati, no možda se situacija s vremenom promijeni. Sve te medalje s EP-a, Pro Toureva, prvo mjesto na hrvatskoj juniorskoj i kadetskoj rang-listi, činjenica da je pozvana na pripreme sa seniorkama, daju nadu da može visoko. Naravno, svi ti uspjesi donijeli su joj odličan renking, no, kako sam rekao, to su sve međupostaje. Bilo je puno igračica koje su bile bolje od nje pa su kasnije nestale ili obratno. Naravno, teži je put ako nemaš uspjeha pa kasnije eksplodiraš. U sljedećem razdoblju najveća je mogućnost za napredovanje. No, također, shvatio sam da se i dobne granice pomiču. Slušao sam mnogo igrača i svi imaju drukčiju priču. Gaćina mi je rekao da je tek sa 21 godinom otišao u Njemačku i eksplodirao. Kadetska i juniorska Europska prvenstva bit će probe da vidimo radimo li dobro. Bit će fenomenalno ako ostvarimo nekakav rezultat, ako toga ne bude, vraćamo se u dvoranu i ispravljamo.
Suze u očima
Oduševljava ga jedna druga stvar.
- Na treninzima sa starijima očekivano je bila slabija, ali njoj su bile suze u očima. Pitala me zašto ne uspijeva iako mnogo trenira. Ima mladenačku nestrpljivost i strast. Pamtim kad je Primorac imao suze u očima, a sad vidim da mi takav pristup ima i kćer. Na jednom od kampova Elke Schall, bivša igračica, a danas trenerica, pitala me je: “Tko više ovo želi, ona ili ti?” To je ključ svega, najvažnije je da ona sve to želi, a mi smo podrška. Kad stisne šaku i kaže “šo”, da to nije gluma. Ili nakon poraza da joj nije svejedno kako je igrala. Ako nema želje za radom, sve pada u vodu. Nakon jučerašnja tri sata treninga odradila je još sat vremena kondicije. Svaki dan trenira 4-5 sati, vikendom, praznikom... I sve to ona želi i gura.
Ne smatra to žrtvom.
- Nikako. Mi ovo volimo, ovaj put je odabir cijele obitelji, Saveza... Nadam se da je i klub zadovoljan, jer su nam mnogo puta uskočili, pomogli. Budući da smo oko 150 dana na putu, netko mora krpati moje izostanke na trenerskoj poziciji. A ta će se brojka samo povećavati. No, za daljnji napredak potreban je daljnji iskorak, a mi smo se odlučili za Linz. Iako, zadržat ćemo sve dobro iz Zagreba, koji je stolnoteniski grad. Priča o Tamari i Cegnaru možda je vodilja. Uz dobru bazu u Zagrebu potražili su rješenje u mađarskoj Statisztici. Kao i Primorac, koji je karijeru gradio u inozemstvu. Kroz njihove priče vidim da je to možda i naš put. Svi se oslanjaju na sustav. Sustav će, kažu, izbaciti igrača, ali moje je mišljenje da sam moraš pronaći put. Prvi poguranac, plač, novac i znoj moraš sam odraditi, a onda dođe sustav koji te suportira. Ljudi iz Saveza, Čengić, Ratković, Radanović, Tina Yuan i Karković - svi su oni pomogli svojim iskustvom, a drago mi je vidjeti da smo u njihovim očima opravdali uloženo u nju. Ona zna respektirati taj dres i za njega se boriti. Dobro je vidjeti da joj te stvari nisam morao usađivati. Možda je žrtva što se ne mogu baviti svojim poslom za koji sam studirao, nego sam njezin trener, menadžer, vozač... Ispalo je da je moje drugo zanimanje postalo prvo. Također, ubuduće bih se više posvetio radu s talentiranim mladim nacionalnim selekcijama, već smo odradili neke zajedničke akcije. Želim unaprijediti sustav, da uz nju još netko iskoči. Možda da i Hana bude most prema Linzu za neku drugu igračicu.
Ne mora biti otac, ali...
Bi li to bilo moguće da vi kao otac niste uvijek uz nju?
- Ne mora biti otac, može biti trener koji se tome maksimalno posvetio... No, ako nije u tome sto posto, bojim se da to nije moguće ili je jako teško moguće. Moraš imati nekoga pokraj sebe tko će ti biti oslonac, riješiti problem. Osobno sam to gledao kod Dr. Časla, gdje su igrale vrhunske igračice i igrači. Mislio sam da oni sve znaju, sve mogu, da im ne treba pomoć, ali sam se i prevario.
Jeste li kad radili računicu tih svih ulaganja?
- Nekoliko sam puta pokušao sve izračunati i došao sam do svote od oko 100.000 kuna godišnje, i to za 12-godišnje dijete. U to su ubrojena i sredstva HSTS-a, HOO-a, privatni novac, iz razvojnih programa ETTU-a i ITTF-a. Ubuduće će ta ulaganja biti samo veća. Kako sam već rekao, to nije samo moj projekt.
Hana: Uzor mi je Tamara Boroš, a ljute me porazi
Na prvo pitanje kako je bilo u Linzu, sramežljivo je odgovorila.
- Lijepo.
Samo to?
- Maa, ne znam ja ovo...
Taj dio odnosio se na izjave. Čim je vidjela diktafon, ukipila se. Očekivano, za 14-godišnju djevojku, to nije baš poznat teren. Mirna i tiha, no pitanje, dva i već se opustila.
- Svidjelo mi se što tamo treniraju ponajbolje europske seniorke, neke jako dobre juniorke, odličan trener Liu... Vjerojatno ću biti najmlađa, ali vjerujem da ću se snaći. Bit će teže, trebat će se dokazivati, a doček je bio stvarno prijateljski.
Je li očekivala da će biti treća u Europi i osma na svijetu?
- Malo sam se iznenadila, nisam vjerovala da bih mogla tako visoko. Što se tiče prvih dviju igračica, vjerujem da im se približavam. Možda ih već ove godine stignem, realnije je da ću ih pokušati “napasti” one sljedeće.
Što je ispunjava?
- Kad vidim rezultate, to mi je veliki motiv. Nije mi se dogodilo da sam dosad bila demotivirana. Točno je, kad izgubim, onda sam ljuta, ali brzo to prođe.
Ima li uzora?
- Tamara Boroš.
Nismo ni sumnjali. A kako gleda na tatu trenera?
- Dobra je stvar što uvijek imaš nekoga s kim možeš razgovarati o stolnom tenisu i na koga se možeš osloniti. Doma baš i ne razgovaramo previše o stolnom tenisu. Zapravo, ovisno o situaciji.
Kako uspijeva pomiriti školske obaveze i stolni tenis?
- Uh, lani me dosta nije bilo, malo manje od pola godine. Ali, učim na putovanjima i nije mi teško. U tome mi uvelike pomaže mama, tata malo manje, a prolazim sa 5,0. Nedostaje mi da sam neki put vani s prijateljicama, ali onda vidim gdje sam i što radim, pa shvatim da to ima više smisla. Uostalom, za sve se nađe vremena.
Ciljevi?
- Željela bih ove godine na EP-u ući u pojedinačno polufinale, uzeti barem jednu medalju.
Sestra Daria također igra, tko je bolji?
- Nismo dugo igrale međusobno, prije je bilo “li-la”. Sad sam ipak ja. No, ona je mnogo bolja u školi.
Kako mnogo bolja ako imaš sve petice?
- Ali, ona je u MIOC-u i ima sve petice!
Hoćeš li i ti u MIOC?
- Ja niti ne želim ići u MIOC, ha, ha.
Gdje se bolje snalaziš, pred mikrofonom ili za stolom?
- Pred reketom, definitivno, ha, ha.
Onda je pitanje postavio otac Darko: “S mobitelom ili s reketom?”
- Ha, podjednako dobro.
Austrijsko državljanstvo? Ne, cijenimo svoje
Konkurencija je nemilosrdna, Kinezi dominiraju godinama i tome se ne vidi kraj. Kako Hana tu kotira?
- Kinezi imaju odlične centre i uvjete, veliku bazu igrača, kulturu stolnog tenisa, ali nisu oni osmo svjetsko čudo. U Europi pada masovnost i kvaliteta rada, pogotvo kod djevojaka, no moramo se boriti. Jest, teško je. Ali, ako ona voli to što radi, onda nema granica. U krugu je ljudi koji je vole, putuje po svijetu, osvaja medalje, ima medijsku pozornost, ne smatram to ništa težim nego da završava fakultet. Pogotvo kad imaš radost u tome. Prijatelj i mentor Radivoj Hudetz jednom mi je rekao: “Darko, nemoj joj samo ubiti radost igranja”. To je, zapravo, bit svega - rekao je otac i trener male-velike Hane i za kraj ponudio odgovor na pitanje što ako s vremenom stigne austrijska ponuda za državljanstvom.
- Nikad ne reci nikad, ali u našem slučaju ipak ne. Rođena je u Zagrebu, tata ima kamene gene, cijenimo taj grb i za nas ima neko značenje. Uostalom, ne možemo se žaliti na uvjete koje nam pružaju HSTS i ostale strukture.