Nesputano veselje, suze i čvrsti, najčvršći zagrljaj s Janicom u Torinu 2006. Četiri godine kasnije u Vancouveru emocije nisu toliko kipjele iz njega, ali sreća je bila opipljiva. Baš kao i u Sočiju 2014. kad je znao da je stigao do kraja svog olimpijskog puta. Ivica Kostelić se četiri puta penjao na olimpijska postolja, tri puta u kombinaciji. I sva tri puta da bi oko vrata primio olimpijsko srebro.
Kombinacija je bila i ostala disciplina koja je Kostelićima bila iznimno bitna, kombinacija kao dokaz skijaške svestranosti. Od prvih dana misao vodilja u skijaškom razvijanju, a veliki “kombinatorci”, skijaši i skijašice koji su uspijevali biti podjednako dobri i u tehničkim i u brzim disciplinama, poput Kjetila Andrea Aamodta, bili su im skijaški uzori.
Godinama se Ivica jasno i glasno izražavao protiv ukidanja kombinacije, ali malo po malo ona je nestajala, a sad se čini kao da smo došli do kraja puta. Koliko teško vam to pada?
Miješaju se osjećaji
- To je veliki gubitak za skijanje, ali i za olimpizam. Kombinacija nije obična disciplina; ona je simbol alpskog skijanja kao sporta koji obuhvaća više disciplina, a samo ih kombinacija stavlja sve pod isti nazivnik. Da mi je netko prije petnaest-dvadeset godina rekao da će se kombinacija ukinuti, zvučalo bi mi nevjerojatno. No, danas mi se čini da su mnoge odluke i tendencije ni više ni manje nego sabotaža skijanja, odnosno prilagodba tog sporta mediokritetima što je, naravno, smrt za sport, a prekrajanje kombinacije od 2005. naovamo je na tragu toga. Zato je istodobno porasla važnost PR-a i prodavatelja magle jer sad moraju prodati osrednjost kao izvrsnost. S druge strane, kada sam čuo da bi se na olimpijskim igrama trebalo ukinuti hrvanje, onda se nisam više toliko čudio što žele ukinuti alpsku kombinaciju.
Dva osvajača pet
olimpijskih medalja u kombinaciji - Ivica Kostelić i Benjamin Raich u
Pjongčangu ovaj tjedan
Kakav je osjećaj biti na Igrama prvi put izvan sportske arene, je li vas uhvatila sjeta, nostalgija, miješaju li se osjećaji ili uspijevate biti mirni?
- Ponekad se miješaju osjećaji, ali ostajem miran jer znam da tijelo više nije u stanju poduprijeti razinu na kojoj bih se želio natjecati.
U utorak su podijeljene prve muške skijaške medalje u Pjongčangu, je li vam prošao kroz glavu neki od vaših srebrnih nastupa u Torinu, Vancouveru, Sočiju...
- Pokušao sam Natku Zrnčić-Dimu i Filipu Zubčiću prenijeti neka svoja iskustva s tih utrka - dobili smo zapravo “zaobilazni” odgovor.
Nije bilo iznenađenja
Jeste li očekivali ovakav rasplet kombinacije, je li vas netko iznenadio?
- Ne, nije bilo iznenađenja, svi osvajači bili su favoriti za medalje.
A Marcel Hirscher sad ima i jedino što mu je nedostajalo - olimpijsko zlato. Može li se njega smatrati najvećim svih vremena s obzirom na šest uzastopnih Globusa ili je jednostavno nemoguće rangirati skijaše iz različitih razdoblja i različitih skijaških orijentacija?
- Hirscher je bez sumnje jedan od najvećih svih vremena, a tko je najveći, može biti predmet diskusije i mislim da ne bismo mogli izabrati samo jednoga. Svestranost je, po meni, najvredniji kriterij. Samo pet skijaša uspjelo je ostvariti pobjede u svih pet disciplina - Marc Girardelli, Pirmin Zurbriggen, Kjetil Andre Aamodt, Günther Mader i Bode Miller. Po meni, oni su ispred ostalih. Lijepo je vidjeti savršenog tehničara poput Stenmarka ili glajtera kao što je bio Alphand. Ali pokažite mi čovjeka koji može i jedno i drugo, koji je svladao sve što je planina stavila pred njega. Takvih je jako malo zato što je to najteže.
Zagrljaj u Torinu
Koga biste vi izabrali u nekih Top 5 najboljih svih vremena po svom ukusu?
- Odgovorio sam u prošlom pitanju. Eventualno bi se tu negdje trebali naći Jean-Cloude Killy i Karl Schranz.
Prošli ste Salt Lake City, Torino, Vancouver i Soči kao natjecatelj, u Pjongčangu je prvih dana glavna tema velika hladnoća. Koliko ona i posebno vjetar smetaju, koliko utječu na kvalitetu izvedbi?
- Hladnoća je sveprisutna u zimskim sportovima na otvorenom. Ostati zagrijan usprkos hladnoći je od odlučujuće važnosti za rezultat i za izbjegavanje ozljeda. Vjetar je, pak, faktor sreće, ponekad je na tvojoj strani, ponekad ne.
Janica je uoči Pjongčanga rekla da je njezina najemotivnija olimpijska medalja - bez obzira na njezina zlata - vaše srebro iz Torina. Koja je vama ili ih nikad niste rangirali ni u osjećajnom smislu?
- Jednom sam rekao da je uspoređivati olimpijske medalje isto kao i uspoređivati vlastitu djecu. Svaku od njih voliš jednako i svaka ima svoju posebnost. Torino je došao kao ostvarenje sna poslije dugog i teškog puta, Vancouver je donio dvije medalje, a Soči je iz mene izvukao sve što sam još mogao dati. Svaka je bila emotivna na svoj način, ali je činjenica da je najljepši trenutak bio zagrljaj s Janicom u Torinu.