Nije još bila ni punoljetna, a već je bila popularna u svjetskim razmjerima. Postigla je raritetan sportski rekord, dosegla Olimp, u domovini bila slavljena kao nacionalna junakinja, Planet joj se divio. Idilično, prelijepo, zar ne? Na prvi pogled. Junakinja ove priče, jedna od najvećih sportašica u povijesti imala je, u biti, sve suprotno od toga.
Borba protiv gladi
Bila je duboko nesretna, silno prestrašena djevojka, koja je živjela pod stalnom prismotrom diktatorskog komunističkog režima, s vremenom snubljena od diktatorova sina osobno. U državi takvog tipa, vladareva se sina ne odbija olako.
- Bila sam praćena, prisluškivana. Znala sam da oni znaju za svako mjesto gdje sam bila i s kim sam razgovarala - danas će prisjećajući se “olovnih godina”.
Ona je Nadia Comaneci. No, čak ni sve malo prije navedeno nije najgore što je snašlo ovu mladu djevojku u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ona je, naime, bila svo to doba - gladna! Da, dobro ste pročitali, gladna!
Olimpijska pobjednica i njezina obitelj bili su gladni. U vitrini je doma svakog dana gledala zlato iz Montreala, a na tanjuru...
- Obitelj i ja smo se svakog mjeseca borili da bismo imali nešto za pojesti.
Pola Europe tako je živjelo polovicu prošlog stoljeća. Rumunjska po tom pitanju nije bila iznimka, iako je u očima Zapada i njegovih medija, bila prikazivana kao “mekša” verzija života iza Željezne zavjese. Zvali su je čak “prosperitetnom državom Varšavskog ugovora”, a Bukurešt Parizom istoka. Poglavito nakon 1984. kada Rumunjska kao jedina država iz istočnog bloka nije bojkotirala Igre u Los Angelesu.
Maske su pale tek koncem 1989. Dva su događaja slijedila jedan drugi. Bijeg Nadije Comaneci, a samo koji tjedan kasnije krvavo rušenje režima diktatora Nicolaea Ceausescua, u kojem je njegova tajna policija Securitate snajperima pucala po običnim građanima.
- Nekome koji nije rođen, odrastao, živio neko vrijeme u komunizmu nemoguće je neke stvari čak i opisati. Ni moj sin Dylan to ne može shvatiti, makar smatram da je tako i bolje. Uostalom, nisam mu previše govorila o tome - kasnije će Nadia.
- Sjećam se dolaska u Montreal 1976. Imala sam nepunih 15. Kada sam došla u Kanadu, bilo mi je kao da sam na drugom planetu.
U Montrealu je planet pokorila, ali potom je slijedila njezina pokora. Na Igrama je malo “pokvarila” semafor koji dotad nikad nije pokazao ocjenu 10,0, pa se prvo pokazalo 1,0. Tu priču znate, ali to je Montreal. Slijedio je povratak u - Bukurešt.
Početak kalvarije
Malena Nadia, naime, figurativno je zapela za oko diktatoru, a koju godinu kasnije i doslovno zapela za oko diktatorovom sinu. Režim je istog trenutka podredio Comaneci instrumentalizaciji veličanja državne ideologije i njezine svjetske uspješnosti.
Već godinu dana kasnije, Nadia niže zlata, uspjehe, ali po osobnom nalogu Ceasescua cijela je reprezentacija povučena iz Praga s EP prije početka ekipnog dijela nadmetanja, a trener, s kojim je radila od osme godine, bio poslan u Bukurešt. Službeno inauguriran za izbornika, ali u biti odvojen od Nadije, kojoj je tada bilo 16 i kojoj je to osobito teško palo.
Vlast, naime, nije imala u povjerenje u njezina trenera. Ne zato što nije bio stručan već zato što se “krivo” zvao. On je Bela Karolyi, rumunjski Mađar. Nećemo sada opisivati povijest, ali samo ćemo reći da su trvenja Mađara i Rumunja stoljetna. Doduše, nije ni Bela vjerovao Bukureštu, pa je stoga 1981. sa suprugom zbrisao u SAD. Ondje će trenirati, između inih, jednu Mary Lou Retton, osvajačicu 5 olimpijskih medalja 1984. Toliko je stručan i velik.
Iste godine kad je trener Karolyi prebjegao, Nadia Comaneci je u dobi od 20 završila natjecateljsku karijeru. Sada je započela kalvarija. Službeno je postavljena za trenericu u nacionalnom savezu, ali izuzev nekoliko putovanja u Moskvu i Havanu te jednom u Los Angeles (na OI), bilo joj je zabranjeno putovati izvan države. Danonoćno je bila pod pratnjom tajnih agenata i stalno prisluškivana.
Bijeg preko granice
Osim što se vlast bojala da im i nacionalna junakinja ne prebjegne za trenerom, na scenu je stupio drugi Ceausescu. Sin Nicu. Nadia je bila odrasla, ljepuškasta djevojka, a on zamišljen kao očev nasljednik na tronu. Sve u državi bilo je podređeno njemu. Nije volio knjigu, ali jest viski, francuske konjake, skupljao “ženske trofeje”, a Nadia mu je bila uvjerljivo prva na popisu želja.
On ju je predstavljao kao djevojku, često su viđani zajedno, iako Nadia i danas tvrdi da nije bila s njim. Vjerojatno govori istinu. Nije bila svojevoljno. U biti, sve je pojasnila u sljedećim rečenicama.
- Stalno su bile glasine o nama jer su nas viđali na zabavama, prijamima. Tijekom ‘80-ih godina Elena (supruga diktatora Nicolaeua) postala je snažnija od muža. Nije bilo uputno njoj se suprotstaviti u vezi s odnosom s Nicuom.
No, Nadia je ljubila nekog drugog. On je bio Stefan Banica mlađi, glumac i pjevač od nje mlađi šest godina. Nicu Ceausescu doznao je 1987. ne samo za vezu, već i da je Nadia trudna s glumcem te poslao agente Securitateta po Stefana. Nedvosmisleno su mu priprijetili da se okani Nadije jer će ga ubiti. Drugog dana Nadia je potajice pobacila. Ne samo to, nešto kasnije je pokušala i samoubojstvo, iako za to danas tvrdi da je samo uzela pogrešnu čašu. Sve je nužno vodilo k bijegu preko granice. U najstrožoj tajnosti, manje od mjesec dana prije kolapsa komunističkog režima.
- Još i danas kada se toga sjetim, oči mi se ispune suzama. Nikome nisam rekla. Znao je samo moj brat i njegova žena koji su me skrivečki dopratili do granice s Mađarskom. Bojala sam se da će majka umrijeti od tuge kada sazna, ali u onoj državi više nisam mogla živjeti.
Vjenčanje pred 10.000
Nadia čak niti tada nije imala sreće s muškarcima jer joj je u bijegu pomogao Constantin Panait. Dugogodišnji prijatelj, oženjen, ali koji je imao svoj “film”. Želio je na Zapadu brzu zaradu na Nadiji, imenovao se njezinim menadžerom i uspio je uvući u postelju.
Njezin stari trener Bela Karolyi opet joj je pomogao. Uz njegovu je pomoć prekinula vezu s Panaitom, a kasnije se udala za bivšeg američkog gimnastičara Barta Connera, s kojim je i danas u braku. Vjenčali su se 1996. u slobodnom Bukureštu pred 10.000 ljudi. Dobila je sina, a 2001. američko državljanstvo.
Nadia se konačno smirila, skrasila u SAD i tek je tada, koja dva desetljeća nakon montrealske desetke, napokon spoznala sreću.