“Hrvatski plivač Duje Draganja osvojio je danas srebro na Olimpijskim igrama u utrci 50 slobodno, isplivavši dionicu u vremenu 21.94 sekunde ili samo stotinku sekunde slabije od pobjednika, Amerikanca Garryja Halla...”
Tako je glasila uvodna rečenica vijesti Hine, odaslana u petak 20. kolovoza 2004.
Ludo! Ludo prelijepo, na granici nemogućeg. Tada, a pogotovo danas. Za naše mlađe čitatelje vijest da je neki Hrvat u plivanju na olimpijskim igrama osvojio medalju zvuči nestvarno. Kao gruba i dosta neuspjela šala. Danas, u biti već desetljeće i pol, ako imamo plivača s isplivanom olimpijskom normom, otvaramo šampanjac. Kada pak netko na vrhunskim natjecanjima, a pod njih u plivanju podrazumijevamo isključivo i jedino olimpijske igre i svjetska prvenstva, uđe u polufinale, pišemo o “čudesnom ostvarenju”, a u biti...
Gary Hall i Duje Draganja
Maserati u bazenu
No jednom, sada nam se čini tako davno, nekoć dakle, ova je država imala jednu istinski svjetsku plivačku “facu”. Zvijezdu, velikana, asa. Maseratija u bazenu! Čovjeka koji je u svoje doba, po svim izračunima i rekordima, spadao u najmanje 10 najbržih na svijetu.
- Ovo je sjajno, još ne mogu doći sebi. Drugo mjesto u najbržoj utrci, drugo mjesto na Olimpijskim igrama, hej, to je čudo. Bio sam užasno umoran od finala na 100 leptir, prije ovoga mislio sam da ću doći zadnji. Ali, kad je krenulo, vidio sam da mogu. Tko zna, da nisam plivao leptir, možda bih skinuo i svjetski rekord. Samo stotinka do zlata? Ma i ovo je veliko, ogromno. A da sam birao nekoga od koga bih izgubio, izabrao bih Halla. On je sjajan momak, skupa smo trenirali, imamo istog trenera. Zlato bi bilo sjajno, ali stotinku zaostati za pobjednikom, čovjekom koji ima 5 olimpijskih zlata, još nisam svjestan. Ovo je strašno...
Tako je zborio onog petka 20. kolovoza prije 15 ljeta u Ateni Duje Draganja. Na “pedesetici” ili najbržoj utrci u svijetu plivanja, onoj u kojoj, dok je pratite, ne smijete trepnuti jer propustit će te pola utrke, jedan ludo brzi Splićanin nije samo plivao finale. Nije samo osvojio medalju. On je bio drugi s tek stotinkom sekunde zaostatka. Da to jutro nije rezao nokte... No, ni to nije sve.
Tog je dana Duje plivao dva (!) olimpijska finala (7, mjesto na 100 metara leptir). Ta je disciplina bila prije finala na 50. I opet, nismo gotovi. Na istim tim Igrama Duje je, dva dana ranije, 18. kolovoza plivao i svoje na tim Igrama prvo finale. Na 100 slobodno, jednom od općenito najuzbudljivijih finala, bio je šesti. U društvu zlatnog Pietera van den Hoogenbanda, srebrnog Rolanda Schoemana i brončanog Iana Thorpea. Duje Draganja je na jednim Olimpijskim igrama plivao tri finala! Kao nikada nitko od Hrvata prije, a bojimo se i teško ikada itko više iza njega.
Srušio rekord Popova
Da, plivao je u Ateni i štafetu 4x100 slobodno i bili su trinaesti. Jasno da su mu sva ona tri olimpijska finala bila i državni rekordi, a “pedesetica” i u tom trenutku šesti najbolji rezultat te discipline u svjetskoj povijesti. A on... on će nakon što je objesio olimpijsko srebro oko vrata, nakon što su ga “ispucale” one najveće emocije, iako je kao tipični predstavnik Dalmacije srčan i emotivan bio uvijek i svakog dana, u svakom trenutku, Duje je dakle kasnije, kada se malo ispuhao, izustio dalje...
- Recimo da moj uspjeh nitko nije očekivao, ali ja jesam. Znao sam da je to moguće.
Sad, na prvi pogled netko bi rekao, tko ga ne poznaje bolje, vidi ga, mali Splićo, sad se bahati. Ne, nije tu bilo nikakve nadmenosti, nego samo uvjerenje u ono što radi, što trenira naporno uz studij na zahtjevnom Berkeleyu, jednom od najprestižnijih sveučilišta na svijetu. Uostalom, da je spreman na najviše domete, dao je ne naslutiti, nego je definitivno potvrdio te iste godine, 2004. u proljeće, kad je u New Yorku u finalu NCAA, dakle završnici američkog sveučilišnog prvenstva, u 25-metarskom bazenu srušio 10 godina stari europski rekord velikog Rusa Aleksandra Popova na 100 metara (46.64). Zato odlučno tvrdimo, Duje u Ateni tog kolovoza 2004. nije bio nadmen. Sve što je bio, bio je paklenski brz.
- Neću reći da sam bio siguran, ali sam vjerovao u finale na 100 metara leptir. Tu sam napravio najveći iskorak, najviše napredovao - govorio je Duje u Ateni i nastavio.
- Znao sam ja da mogu 50 metara dobro plivati, ali utrka na 50 metara je čisti rulet. Razlika između prvog i osmog je dvadeset stotinki, tu negdje. Najmanja sitnica može odlučiti. Umorilo me sad, ali idemo dalje. Ovo je tek jedan od krajnjih ciljeva moje karijere. Voda me uvijek privlačila. Kada sam bio mali, skočio bih u more. Zima ili ljeto, meni svejedno.
Duje Draganja i Sanja Jovanović
Tajnica tajnikova tajnika
Igre u Ateni su mu bile apsolutni vrh, ali istina je i ono što je rekao tada kako je to samo “jedan od krajnjih ciljeva” njegove karijere. Niti godinu dana kasnije, na Svjetskom prvenstvu u vodenim sportovima u kanadskom Montrealu, opet je bio u finalu “pedesetice”. Opet u plivačkoj Formuli 1. Ponovo drugi iako je plivao još brže nego u Ateni (21.89). Bolji je bio Schoeman. Našli smo se 40-ak minuta nakon ceremonije podjele medalje.
- A, čekaj, ti bi da baš sad napravimo neki veći intervju - upitao je novinara.
Nije da baš i novinar nije imao spreman odgovor, pa odbrusismo “iz prve”, malo i grubo, ali on je to volio.
- Ne, možemo se naći i za 10 godina na pivi, ali to tada nikoga neće zanimati.
Lagani osmijeh s njegove strane, a onda Dujino pojašnjenje...
- Ma, mislio sam da pričekamo jer sada imam u planu napisati knjigu.
- Ozbiljno?
- Da, bit će vrlo zanimljiva. Mnogi bi se u njoj mogli naći i neće im biti ugodno - rekao nam je tada uz montrealski zalazak sunca Draganja.
Da, znamo i na što je mislio. Kakav je bio u vodi, takav je bio i na jeziku. Brz. Opet, nije da je bio u krivu. Tada nam je rekao:
- Mi imamo glavnog tajnika koji ima svog tajnika. Taj tajnik glavnog tajnika ima svoju tajnicu. A kada zovete Hrvatski plivački savez, nema nikog da se javi na telefon.
Trener u Nikaragvi
Opako bolno i... prokleto točno! Da, to je isto bio Duje. Koji mjesec kasnije rekao je da odlazi u Katar, ali nije otišao u Dohu, nego u Utrine. Kupio ga je Bandić. Baš kao što je nekoliko godina ranije bio koketirao, više medijski, s odlaskom pod talijanski stijeg. Ili kada je već pred kraj ili nakon završetka karijere učio djecu plivanju u Nikaragvi, a bio je neko vrijeme i živio u Lici, u kući bez struje, vode i interneta. Stopljen s prirodom.
Duje je jednostavno uvijek bio svoj, poseban, izvan kalupa. Ovom novinaru osobno jedan od najdražih naših sportaša. Nije se dao ni od koga zaj..., pa makar to ponekad bilo i na njegovu štetu. Kao 2009. kad je odbio plivati u opremi Hrvatskog plivačkog saveza na SP u Rimu i kada je u taj grad došao sam, debelo iza reprezentacije i sam se vratio. Kao vuk samotnjak, ali... U Rimu, tog ljeta 2009., znate li tko je bio najbolji hrvatski plivač? Ma, nepristojno je i pitati. Opet je ovaj splitski frajer bio u finalu. Pardon, dva finala. Osmi na 50 leptir i četvrti na 50 slobodno, 13 stotinki zaostatka na brončanim. U vremenu koje je, jasno, i dan-danas, desetljeće kasnije, hrvatski rekord. Imao je i još jedno polufinale, na “stotki”. Kralj!
Uostalom, da ne pišemo mi, iznesimo uz medalje samo neka od priznanja koja je izborio. Bio je Sportaš godine 2004. i 2006. u izboru HOO-a te Sportaš godine 2004. u izboru Sportskih novosti. Najuspješniji sportaš triju najvećih hrvatskih gradova - Zagreba 2008., Splita 2001. i Rijeke 2004. Odlikovan je najvišim državnim sportskim odličjem, Nagradom “Franjo Bučar” 2004., a prošle je godine primljen u Kuću slavnih Sveučilišta Berkeley, u Oaklandu, na stadionu California Memorial pred 60.000 gledatelja. Respekt!
A danas... danas Duje Draganja u srcu Šibenika, na Marulićevu trgu, drži restoran, u biti caffe-bistro. Zove se “Bazza”, ima 5 zvjezdica na TripAdvisoru. Ništa “noble”, to ne bi bio Dujin stil, ali tvrde oni koji su bili, sjajan lokal.
Kratki povratak u kolovoz 2004. i Atenu. Netko ga je od novinara nakon trećeg finala i bronce upitao zašto ga je, kako reče, baš voda tako privlačila. U odgovoru je sažeo samog sebe.
- Možda sam malo divlji, previše živahan ili... baluna nije bilo u blizini. Idem se sad napiti. Obećao sam.