Bit ćemo sasvim iskreni, u finalu Lige prvaka nismo bili neutralni. Nismo u konačnici niti mogli, jer koliko god nam bio drag i jedan Zsolt Varga, trener Ferencvarosa koji još uvijek vrlo dobro govori hrvatski, kao podsjetnik na četiri godine provedene u Zagrebu, u Mladosti, naša su srca bila uz Olympiacos. Iz puno razloga.
Ondje su ipak čak trojica Hrvata (Pavić, Bušlje i Obradović). Njihov trener Theodoros Vlachos je opčinjen Hrvatskom, našim vaterpolom i igračima, pa ih zato uvijek i ima toliko u momčadi. Vlachos je i bio počeo trenerski put kao pomoćnik Veselina Đuha u Olympiacosu, a do prije godinu dana Vlachosu je pomoćnik ponovo bio jedan Hrvat, Hrvoje Koljanin, sada strateg Vouliagmenija.
No, primaran razlog zbog kojeg smo bili u finalu uz Olympiacos je njihov vratar. Štoviše, kapetan. Josip Pavić (37) je, naime, i ne tako davno u intervjuu za SN najavio kako upravo na Final 8 Lige prvaka zaključuje igračku karijeru. Poželjeli smo mu je s još jednim europskim zlatom. Malo je nedostajalo, vraški malo.
Nezaboravne godine
Pa ipak, porazu unatoč, to nikako i ni na koji način ne umanjuje konačnu sliku o jednom velikom vrataru. Koliko je velik pokazale su i prve minute nakon finala, dok su se Mađari veselili. Cijela tribina grčkih navijača sjatila se, natiskala u prve redove, a ispred njih samo jedan igrač. I ovacije njemu. Dakako, Josip Pavić.
- Sada smo tužni jer smo bili jako blizu, ali život ponekad piše i stranice kakve ne želite. Iz dubine srca želim zahvaliti klubu, suigračima i navijačima. Na svemu, kako na ovom turniru, tako i na četiri predivne i nezaboravne godine koje sam proveo u Ateni i Olympiacosu. U četiri godine igrali smo tri finala Lige prvaka, što je potvrda da je ovaj klub na najvišoj mogućoj razini. Ovaj zadnji put nismo uspjeli, ali ono što ostaje je vrednije. Predivne uspomene i vječno prijateljstvo - iz Hannovera će Pavić.
Jozo Veličanstveni, i tako smo ga ne jednom nazivali, u raspucavanju peteraca je jedan i obranio (prvi, Jansiku). Nažalost, suigrači su mu pogađali grede i vratnice, ali pustimo sad to. Iako je bilo finale, to je ipak samo jedna utakmica. Ono što se pamti i vrednuje su doslovno desetljeća u vodi, na golu, ispred vratiju matičnog Jadrana, pa Mladosti, Olympiacosa i, dakako, hrvatske vrste. U tri posljednje navedene momčadi bio je i kapetan. Voljen od suigrača, uvažavan od suparnika, cijenjen od trenera, hvaljen od novinara, slavljen od navijača. Olimpijski pobjednik, svjetski i europski prvak. Definitivno jedan od najvećih, ne vratara, nego jedan od najvećih hrvatskih vaterpolista svih vremena. Čudotvorac na golu. Jozo Veličanstveni!
