Facebook

POVRATNIČKI INTERVJU ZA SN

PROSLAVLJENI HRVATSKI OLIMPIJAC ZA SN NAJAVLJUJE VELIKI POVRATAK 'Bio sam na štakama, supruga me trpjela kao bebu od 100 kila, ali najteže je prošlo!'

AUTOR:
    • Vedran Božičević

  • OBJAVLJENO:
  • 31.01.2020. u 19:49

  • PONOVO NA VODI Tri mjeseca nakon operacije kuka i mjesec dana prije prognoza naš olimpijski junak iz Rio de Janeira Damir Martin vratio se u čamac i s osmijehom gleda prema budućnosti

    Temperatura je možda više asocirala na proljeće, ali nije na Jarunu bilo onog uobičajenog proljetnog šušura, one tako poznate slike s gomilom trkača, šetača, biciklista i veslača. Oko hangara tek nekoliko "običnih" ljudi i jedan nimalo običan sportaš. Damir Martin, naš srebrni junak iz Rio de Janeira, sa širokim osmijehom na licu izgledao je poput djeteta koje je napokon pronašlo izgubljenu igračku.

    Malo više od tri mjeseca nakon operacije kuka u Münchenu ponovno je u čamcu i radi prve zaveslaje prema Tokiju. I dalje je u zaostatku za konkurencijom, no riječ "odustajanje" u njegovom rječniku ne postoji i zato nemojte sumnjati da će u srpnju ponovno živjeti svoj olimpijski san.

    - Nisam mislio da ću biti ovako sretan kad se vratim veslanju - priča 31-godišnji Vukovarac.

    - Mislim da mi je ova pauza od veslanja i treniranja čak i dobrodošla, koliko god to možda čudno zvuči. Od 2009. godine sam u punom pogonu i ovo je stvarno prvi put da tri mjeseca nisam ništa radio vezano uz veslanje. Ali, sada se sve vraća, treninzi na ergometru i biciklu, trčanje i teretana, kao suha spužva sam kad je namočiš u vodu. Dobro se osjećam, punim se pozitivnom energijom i presretan sam, posebno zato što me više ništa ne boli.

    Treninzi su, kaže, zasad slabijeg intenziteta, ali su dulji jer mora nadoknaditi baznu izdržljivost i snagu.

    - U četvrtak sam na trening došao biciklom iz Velike Gorice, odradio trening i vratio se natrag. Nakupilo se tu oko dva i pol do tri sata treninga. A na vodi sam odradio 12 kilometara, za početak je to dobro.

      

      

    Ono što je najvažnije - nema nikakvih bolova.

    - Ovaj tjedan smo 'iritirali' operirano područje, tako da ćemo vidjeti kakvi su nalazi, ali dobro se osjećam i trebalo bi sve ići svojim tijekom. Krajem veljače bismo trebali ići negdje na more na pripreme, raditi dužinske treninge.

    Priznaje da mu nije bilo lako suočiti se s dijagnozom i činjenicom da mora na operaciju.

    - Nijedna operacija nikad nije dobrodošla, pogotovo ne u olimpijskoj godini kad opterećenja moraju biti na maksimumu. Sigurno se ne događa s dobrim razlogom. Ali, gledao sam to s druge strane, da će mi biti bolje, da više neću imati bolova, da ću moći ići dublje u čučanj, imati zaveslaj bez bolova.

    Je li se u bilo kojem trenutku uplašio da se neće stići pripremiti za najvažnije natjecanje u četverogodišnjem ciklusu?

    - Bilo je straha, nikad ne znaš što nosi oporavak, to je individualna stvar. Ideja je bila da četiri mjeseca nakon operacije budem na vodi. Dakle, bio bi to početak ožujka, ali uspio sam i ranije. Doktor Dienst je zadovoljan, amplitude pokreta su zadovoljavajuće i rekao mi je da mogu probati veslati. Ja sam mu prvi slučaj veslača, dosad je imao nogometaše, tenisače i skijaše i iz tog je iskustva davao procjene, a nadam se da će sada na mom primjeru imati procjene i za veslače.

    Kako je mentalno podnosio razdoblje na štakama, vrijeme kad baš ništa nije mogao raditi?

    - Nije mi bilo lako. Pogotovo jer mi je ostala rutina oko prehrane, unos dosta velike količine kalorija. Iako sam to sveo na minimum minimuma, nisam mogao spriječiti suvišne kilograme, a još su tu bili i Božić i Nova godina. Tu sam vodio najveću borbu, ali čim sam počeo trenirati, sve je sjelo na svoje mjesto.

    Pronašao je i način za ubijanje vremena.

    - Joj, bojao sam se da će mi se upaliti tetive na palčevima od igranja igrica, ha-ha-ha. Malo sam napokon uspio biti s društvom i više vremena provoditi sa suprugom koja je bila sa mnom i kad bih išao na terapije u toplice.

    Supruga Ivana mu je, dakako, bila i najveća podrška u teškom razdoblju.

    - Danonoćno je pomagala, i dok sam bio na štakama, i dok sam ležao na krevetu. Trpjela me, kao što sam rekao i ranije, kao bebu od sto kila. Najteže je prošlo, a svaki moj zaveslaj je naša zajednička pobjeda.

    Zanimljivo je da Martin tijekom cijele prošle sezone nijednom nije javno spomenuo da ima problem s kukom. Štoviše, ponavljao je da se osjeća bolje nego sezonu prije.

    - Mi veslači smo malo specifični. Ako te nešto boli, dok god možeš hodati, ne kažeš nikome. Tek kad više ne možeš ni hodati, ni veslati, ni stajati, onda kažeš da te boli. To je bila bol kroz koju sam prolazio, jednostavno sam otupio na nju i saživio se s njom. Od prošlog ožujka sam počeo osjećati da me na svakom treningu sve više steže. Radili smo nakon toga više na fleksibilnosti i opuštanju tkiva, ali očito se to samo po sebi više nije moglo popraviti.

    Ne isključuje da će mu Olimpijske igre biti jedino natjecanje ove godine, to će ovisiti o tome kako će se razvijati pripreme. Ali, vjeruje da se može vratiti na nekadašnju razinu, onu iz Rija.

    - Spreman sam za to, odlučan sam, više mi ništa ne stoji na putu. Mogu reći da ponovno uživam u čamcu, iako je malo hladno vani, ali stvarno je gušt. U svemu što radiš treba imati gušta da bi bilo uspješno.

    I koliko još tako. Možda poput velikana u skifu Olafa Tuftea i Mahea Drysdalea koji su aktivni i u četrdesetima.

    - Naravno da postoji jedna vrsta presinga zbog njihovih godina i zbog toga što su još uvijek u veslanju. Vidjet ću kako će zdravlje utjecati, ali budući da sam izgurao ovo i da nisam htio odustati, ako me ništa ne bude boljelo, neću se tako brzo odreći veslanja.

    Kao da kažeš domaćici da mora skuhati tanjur juhe

    Čim je odbacio štake, krenuo je s laganim radom, za početak na stacionarnom biciklu. Ali, bilo je to jako, jako lagano.

    - Radio sam 20 do 30 minuta, bez opterećenja, samo naslanjanje nogu na pedale. Bilo je to kao da kažeš domaćici da mora skuhati tanjur pileće juhe. A to ne ide, ili radiš pet litara juhe ili je ne radiš uopće. Dosta je to bilo zbunjujuće, smio sam sve, a zapravo nisam smio ništa. To mi je bio najveći teret, ali kako je vrijeme prolazilo, sve sam se bolje oporavljao.

     

    Iz drugih medija