Alexander Hassenstein/Getty Images
Getty Images

PIŠE TVRTKO PULJIĆ

SLUČAJAN RAZGOVOR S IVICOM KOSTELIĆEM ZAVRŠIO SUZAMA U OKU Kako god okreneš, svaki oproštaj je lagano umiranje...

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 04.01.2017. u 20:54

  • NA SVOM NAJDRAŽEM BRDU Jedan susret na stepenicama Tomislavca na Sljemenu s jednim od najboljih hrvatskih sportaša svih vremena i jednim od velikana Svjetskog kupa, koji je pri kraju karijere

    Bio ga je pun Tomislavac, ili je to tako ispalo. Cure su imale svoju utrku, ali Ivica Kostelić bio je prva zvijezda. Kad ruča, kad izlazi iz sobe, kad supruga vodi okolo klince, kad je, na kraju, stigao do soba za novinare.

    Imao je ispod ruke knjigu koju je izdao tata, Antina izdavačka kuća, “50 godina Svjetskog kupa”, mala enciklopedija skijanja. Od ideje Sergea Langa pa sve do danas. Kad je i kompletna obitelj Lang, druga, treća, pa i četvrta generacija Langovih bila u Tomislavcu i ručala.

    Tomislavac je, ionako, svih ovih godina bio srce ove utrke. Pustite šatore i naslikavanja, pustite glamour i sve što uz njega ide. Ovo je bilo skijanje svih ovih godina. Od Gipsovih priča pa sve do ovog razgovara, slučajnog razgovora jednog velikog, jednog od najvećih hrvatskih sportaša. Na kraju putu.

     

    - Uvijek će to ostati put. Moj i tatin put.

     

    Moja posebna ekipa

    I to je rekao. Isto je nešto ranije kazao i Gips. Stajali smo uz stepenice, a priča je krenula. Od onoga “možete li malo stati?”, pa do priče koja je bila sve ozbiljnija, priče u kojoj je, k vragu, na kraju bilo i suza u oku.

    Stajalo je negdje cijelo vrijeme to pitanje, pitanje svih pitanja, je li ovo posljednje Sljeme? Je li ovo kraj, kad će biti kraj, sve se to vrtjelo, a Ivica je bio prilično jasan.

    - Postojao je plan, on je bio da skijam do Igara u Koreji i da tamo pokušam biti u stanju za boriti se za medalju u kombinaciji. Međutim, koljeno ne misli tako.

     

    Samo koljeno, samo koljeno.

    - To je apsurd jer moje tijelo funkcionira odlično, ništa, baš ništa mi ne smeta, nisam niti umoran, ali koljeno muči. Od 2011. skijam pod analgeticima, bez njih ne bih mogao.

    Postoji li nešto što bi promijenio? Nije govorio o rezultatima, nije govorio u drugim, trećim mjestima. Bio je brutalno iskren.

    - Bila je pogreška kad smo se 2013. godine odlučili za operaciju. Od tada je koljeno bilo u samo lošijem stanju.

    Nova operacija?

    - Ne, to nema smisla, nema smisla, niti želim. A tu su i moje godine.

    I sve to mora biti frustrirajuće. Ono kad uđeš u cilj i sekunde su u plusu, nekoliko sekundi.

    - Kad pogledaš, ja sam četiri-pet sekundi iza najboljih. Što nije loše, to znači da sam pet ili deset posto slabiji od najboljih. Najboljih na svijetu. Ali to je za skijanje puno.

    Jako puno, zna to i on sam. On koji je bio najbolji na svijetu.

    - Samo su dvije kombinacije u Svjetskom kupu, a druga je Wengen. Skijat ćemo u Wengenu, a onda ćemo vidjeti. Mislim, hoću li nakon Wengena otići na Svjetsko prvenstvo. Odluka će biti nakon Wengena.

    Otkako je počela karijera, Ivica će za svaku svoju vožnju, svaki svoj uspjeh govoriti “mi”, on nikad nije spomenuo “ja”.

    - Znaš, ti ljudi, moja ekipa, oni jesu profesionalci, ali tu ima i više od profesionalizma. Vi ste 250 dana godišnje zajedno. Ono, baš zajedno, od doručka do spavanja. I onda ti se dogode 37 dana glečera, od kojih su 33 dana čisti pakao. Kad je na glečeru loše vrijeme, onda je to doista pakao, u kojemu se ništa ne vidi. A mi smo trenirali, uvijek smo trenirali. I sada u Kanadi kad se temperatura nije danima dizala iznad minus 30. Svi ti ljudi, svi oni, moja ekipa, bili su sa mnom na tom paklu od vremena. I zato “mi”.

     

    Neću biti trener

    I ne samo zato. Uostalom, koliko je to “mi” važno u odluci o kraju karijere, važnije i od “ja”?

    - Tata i ja se zajedno skijamo od 1989. Nikad neću u životu proći više toga s bilo kim, nego sam prošao s tatom. I neće to biti lako. Taj oproštaj. Kako god okreneš, svaki oproštaj je lagano umiranje.

    Tu nas je sve steglo, meni se činilo i da su Ivičine oči pune suza. Naravno, čvrst je on momak. Pa je otvorio pitanje i što dalje. Trener?

    - Ma, kakvi, ostat ću nekakav savjetnik u Savezu, ali ja sam od početka karijere 250 dana izvan kuće. Treba si dati priliku i za nešto drugo u životu, svakako za obitelj. Možda i za amatersko bavljenje nekim drugim poslom. Iako, ja ne znam ništa drugo osim skijanja. Ako si vrhunski sportaš, onda taj sport nije samo treniranje tijela, već i uma. A to zahtijeva sve vrijeme. Osim ona četiri tjedna kad pauziramo ljeti.

     

    Bez savršene vožnje

    Uspio se i nasmijati...

    - Možda će zazvučati anegdotično, ali ja doista ne znam, niti sam ikada imao potrebu za nešto tako prozaično poput plaćanja računa. A imam 37 godina. I to će za mene biti novi život. U kojemu ću morati učiti ono što je svima drugima normalno. Ne, bojim se toga, nema se tu čega bojati, ali svakako ulazim u nešto meni nepoznato.

    A koji ga to sportovi zanimaju, što bi to volio probati, onako amaterski?

    - Prošlo ljeto prošao sam Island, a nešto tako, neke projekte imam u glavi, ali o tom potom. Volio bih i jedriti.

    Kakvo je skijanje kojega ostavlja?

    - U ženskom Svjetskom kupu već se sada primjećuje nedostatak istinskih zvijezda, velikih šampionki, a mislim da bi uskoro tako moglo biti i u muškom skijanju. Ostanimo na trenutak kod slaloma. Ljudi koji su danas u vrhu najboljih slalomaša su u tridesetim godinama i neće još dugo skijati, a kad se povuku, uslijedit će praznina. Mi, doduše, imamo vrlo talentiranu generaciju slalomaša i to je za njih šansa, ta smjena generacija.

    Otišao je i korak dalje.

    - Čini mi se da su idealne godine za Svjetski kup bile oko one Tombine generacije, tada je u Svjetskom kupu bilo najviše zvijezda. Iza je stizala generacija oko Hermanna Maiera, koja je bila odlična. Na nju se nadovezala moja generacija, a tu su bili Raich, Miller i ostali moji suparnici.

    Na kraju je dodao nešto o savršenoj vožnji.

    - Nemoguće je to u slalomu. Čak i kad sam ulazio u cilj s prednosti, u tim bi vožnjama bila mogućnost da sam mogao i brže. Možda sam dva-tri puta odvezao savršenu utrku, no, rekao bih da je i to bilo samo blizu savršenstva jer je moglo vjerojatno biti i bolje, brže. Recimo, ono kad sam na kombinacijskom spustu u Wengenu zaostajao tri sekunde i onda odvezao čudesni slalom koji sam odradio u dahu. Možda tada...

    I nešto o stilu skijanja...

    - Danas najbolji rade kraće zavoje, a ja se ne mogu osloniti do kraja na tu moju nogu, a to je potrebno, pa i zbog toga ponekad izgledam tromo na stazi.

    Bio je to Ivica Kostelić. Emotivan i iskren. Na koncu jednog čarobnog puta. U srijedu niz Bakačevu, a u četvrtak, s tko zna kojim startnim brojem na startu na vrhu Sljemena.

    Možda posljednji put u službenoj utrci, velikoj službenoj utrci Svjetskog kupa na svom brdu. Povrh svog grada.

    Jedan od najvećih koje smo imali.

    Tagovi
    Iz drugih medija