U ponedjeljak navečer je u Beogradu odigrana finalna utakmica njihova košarkaškog prvenstva između Crvene zvezde i Partizana. Tijekom susreta bilo je grmljavinsko nevrijeme, grom je udario u dvoranu i nestala je struja u cijeloj dvorani. Utakmica prekinuta na pola sata. Dva dana kasnije, na vaterpolskom plivalištu Tašmajdan, opet tijekom oluje, u dijelu zatvorenog plivališta, improviziranoj prostoriji za press centar, pukla je vodovodna cijev u stropu, ovaj se urušio, prostor pun strujnih kabela poplavio je u trenu (sreća u nesreći bez ikakvih teških posljedica, a moglo ih je biti), prostor za novinare uništen.
Spikerica pomagala igračima
Mogu domaćini govoriti što žele, ali njihova sportska infrastruktura koja je iznimno stara ujedno je i nefunkcionalna za moderna natjecanja. Definitivno, i nesigurna. Osim toga, neke su se stvari ipak mogle, štoviše, morale znatno bolje pripremiti. Naime, neugodno smo se iznenadili da je Beograd, koji inače vrlo dobro organizira sportska natjecanja, ovome prišao vrlo... šlampavo. Je li u pitanju novac ili nešto drugo, ne zanima nas. Mi vidimo posljedice.
Istina, nakon havarije u press centru domaćini su iskazali maksimum ljubaznosti, susretljivosti, pa i zabrinutosti za zdravlje. Jer ono što se dogodilo u srijedu poslijepodne u press centru doista nije bila šala. Srušeni strop te kombinacija vode i struje ne mogu biti šala.
Međutim, neshvatljivo je da organizator nije predvidio na tribinama ni jedan, jedini minimum natkrivenog prostora. Ne mora biti samo zbog kiše, isto je i kada prži sunce jer se tada na monitorima reportera, TV postaja, zapisničkog stola ne vidi - ništa. Za kolege s televizije montirali su jedan suncobran!? S time da je TV komentatora i pratećeg osoblja minimalno po 4-5. Koji rade! Onda su im u srijedu počeli dostavljati, umjesto kabanica, vreće za smeće!? S probijenim otvorima za ruke. Nevjerojatno, ali istina je. Tehnika za samu utakmicu, semafor, sve je natopljeno, nezaštićeno i jasno da se u srijedu navečer kvarilo. Tako je na utakmici Australija - Kazahstan, budući da su se pokvarili maleni semafori mjerači vremena za napad, službena spikerica svako toliko objavljivala - “Deset sekundi - ten seconds”. Kako bi momčadi znale koliko im je još vremena do kraja napada.
Da, naravno i da telekomunikacijska mreža svako toliko “pada”, nestane itd.