Godina je bila “orwellovska”. Godina o kojoj je pisao ili kako je svoje djelo, malo nakon Drugog svjetskog rata, naslovio George Orwell. Pisao je o svijetu diktatorskog društva u kojem vladari podanike imaju pod nadzorom koristeći se najsuvremenijim tehnološkim dostignućima u sinergiji sa psihološkim pritiskom. Tako je barem 1949. Orwell zamišljao svijet u za njega tada dalekoj 1984. Nije bio baš predaleko u zamislima. Jedino je možda malo ubrzao. Možda.
Te 1984. je Apple izbacio prvi kompjuter Macintosh. Senzacionalno čudo tehnike onog doba, prapočetak nečeg što će se kasnije razviti u digitalno doba. Te je godine medicina potvrdila postojanje, ali i način širenja virusa zvanog AIDS. Poradi gladi u Etiopiji okupili su se glazbenici iz dobrog dijela svijeta i snimili potkraj te godine uspješnicu koja se i danas vrti na mnogim radijskim postajama, posebice o božićno doba - “Do They Know It’s Christmas”. Velik uspjeh medicinske znanosti, mogućnost identifikacije putem DNK, također je plod te godine. U Hrvatskoj, sportu prvenstveno... za Cibonu je ugovor potpisao jedan prilično nadareni klinac. Zvao se Dražen Petrović. Dinamo je pak proživljavao tešku krizu, ne financijsku, nego rezultatsku. Prvenstvo 1983/84. okončali su tek na 12. mjestu, a samo dvije godine ranije bili su prvaci.
Trebalo zadiviti svijet
Svijetu sporta 1984. je obilježila najboljim dotad organiziranim ljetnim Igrama, onima u Los Angelesu sa spektakularnim otvaranjem astronauta koji lebdi zrakom i koje nisu mogle biti naružene čak ni bojkotom ondašnjeg Sovjetskog Saveza i pripadajućeg im komunističkog lagera (minus Rumunjska). No, iste godine, samo nešto ranije, od 8. do 19. veljače u gradu smještenom u kotlini bosanskih planina održane su 14. Zimske olimpijske igre. Te Igre u Sarajevu bile su prve održane u nekoj komunističkoj državi. U biti, dan-danas su jedine takve, do ZOI u Pekingu 2022. Zimske igre u Sarajevu bile su najveće sportsko natjecanje koje je organizirala nekadašnja država, a objektivno to i jest najveće moguće sportsko natjecanje koje je mogla dobiti tadašnja država, kad se uzme u obzir njezina veličina, utjecaj, novčana moć itd. Neko je vrijeme još poneko sanjario o mogućnosti da se primjerice Beograd kandidira za domaćina ljetnih OI, no to su priče bez stvarnog temelja.
Zimske igre u Sarajevu bile su divovski zahvat u svakom pogledu za tadašnju državu. Organizacijski, financijski, logistički, tehnički, sigurnosni. Dakako, i prilika da se vladajući sustav svijetu prikaže sa svojim najljepšim, umivenim licem kojim je trebao zadiviti svijet. Štoviše, širiti ideju o uspješnom socijalističkom modelu. Tu je bilo i nekih toliko grotesknih scena da se iz današnjeg kuta čine nestvarne, odnosno čitamo ih samo kao događaje iz udaljenih dijelova svijeta, također “uspješnih socijalističkih modela” poput Sjeverne Koreje i Venezuele.
Primjerice... Samo tjedan dana prije početka Igara sve novine u tadašnjoj državi, sve TV postaje objavljivale su priče, reportaže o tomu kako su “izlozi i police trgovina namirnicama puni svega”, “...da je grad osvijetljen uličnom rasvjetom kao i na Zapadu”, a vijest dana, pet dana prije početka Igara, s velikim naslovom bila je - “U Sarajevo su stigle banane”.
1.272 sportaša/sportašice
49 država
4.500 novinara
142.5 milijuna dolara koštala je organizacija ZOI
250.000 prodanih ulaznica, od toga u inozemstvu 200.000
2 milijarde ljudi ukupno je gledalo prijenose iz Sarajeva
2.850 stanova izgrađeno, u ratu je većina uništena
9.500 radnih mjesta, manje- više privremenih, omogućile su ZOI u Sarajevu; već 1992. niti jedno to radno mjesto nije postojalo
Sve bez zamjerki
Da, da, ovo je istina, fakat, činjenica. Nije ni vic ni pretjerivanje. Takav je bio život u Sarajevu i Bogu hvala bivšoj državi i te olimpijske 1984. Sarajevske robne kuće, trgovine i benzinske crpke su se ‘nakrcale’ i čokoladom, kavom, bananama, toaletnim papirom, benzinom... Svim onim čega je u to doba manjkalo. Da, jasno da je sve to bilo basnoslovno skupo za Sarajlije, te se oni time i nisu okoristili. To je bilo za strance. Jedna od “novotarija” tog doba za ondašnju državu koja je bila više-manje dostupna, te apsolutni hit ZOI u Sarajevu ‘84. bila je Coca-Cola u limenci. Uh, to je bio show!
Valja priznati da su Igre u organizacijskom pogledu protekle manje-više bez zamjerke. Moralo je tako i biti jer je država u Sarajevo dovela sve najbolje stručnjake, svakog iz svoje djelatnosti, iz cijele tadašnje zemlje. Tako je primjerice TV produkcija, slika koja je išla u cijeli svijet, bila posao svih TV centara, ali glavninu posla i organizacija je pripala TV Zagreb, jasno. Cijeli kompjutorski sustav ZOI u Sarajevu također je napravio Hrvat, Boris Sakač koji će 2-3 desetljeća kasnije biti ključan čovjek MOO-a u tom pitanju. Uostalom, i predsjednik Organizacijskog odbora ZOI Sarajevo bio je bosanski Hrvat Ante Sučić, iako valja pripomenuti kako je glavni čovjek cijelog olimpijskog projekta i osoba zaslužna za dovođenje ZOI u Sarajevo bio Branko Mikulić.
Toliko o tim Igrama koje su počele na današnji dan prije tri i pol desetljeća. Međutim, onaj “socijalistički raj bratstva i jedinstva” samo koju godinu kasnije se počeo raspadati, da bi eruptirao 1991., u BiH 1992. godine. Preko noći je olimpijsko Sarajevo postalo ratno Sarajevo, a glavna “sportska disciplina” izbjegavanje snajperista bosanskih Srba. Ni osam godina od gašenja olimpijskog plamena grad na Miljacki je gorio, ali doslovno. Mnogi objekti izgrađeni za potrebe tih Igara su uništeni, ne postoje.
Od kolega sportskih novinara u Sarajevu doznajemo kakvo je aktualno stanje sportskih objekata u gradu i okolici, barem onih koji su izgrađeni za potrebe ZOI ‘84.
⊲ bob-staza na Trebeviću ne postoji. Potpuno uništena, neki čak dijelovi i ne postoje više, komadi betona odneseni. Preostali dio zarastao u korov i prošaran grafitima
⊲ skijaške skakaonice na Igmanu također su u derutnom stanju, potpuno nekorištene i jasno izvan svake funkcije
⊲ dvorana Zetra (kratica za Zelena transverzala), danas se zove Olimpijska dvorana “Juan Antonio Samaranch”, obnovljena je prije koju godinu nakon što je i ona u ratu silno stradala, a pokraj nje je u ratno doba bilo i groblje
⊲ dvorana Skenderija, službeno Sportska dvorana “Mirza Delibašić”, u ratu je relativno pošteđena većeg razaranja stoga što je ondje bila smještena francuska bojna UNPROFOR-ovih snaga. Dvorana je djelomice obnovljena. Tako je obnovljena ledena ploha, ali u manjoj dvorani. Velika dvorana u kompleksu Skenderija godinama nije imala krova budući da se ovaj pod težinom snijega urušio još 2012. godine
⊲ skijaške staze uglavnom su sve u funkciji, tijekom godina su postavljeni i ski-liftovi, žičare.
⊲ hotel Holliday Inn, već dugo samo Holiday jer su izgubili licencu, još postoji. Za vrijeme ZOI to je bio najluksuzniji hotel u gradu. Tijekom rata bio je novinarski hotel, nekoliko puta gađan, kasnije obnovljen
⊲ naselje Dobrinja, cijelo gradsko naselje koje je izgrađeno za ZOI ‘84, a bilo je namijenjeno za novinarsko selo. Nakon Igara su podijeljeni stanovi građanima, ali u ratu je baš Dobrinja možda i najteže stradala. Naime, dok je cijelo Sarajevo bilo pod opsadom srpskih snaga, Dobrinja je na to bila, Sarajlije kažu, u dvostrukom okruženju. Više od tri godine sama prva crta bojišta. Dobrinja je bila potpuno devastirana
⊲Olimpijski stadion Koševo, danas Olimpijski stadion Asim Ferhatović Hase, bio je pogođen s nekoliko srpskih granata tijekom rata. Temeljito je obnovljen 2004. godine.
⊲ Olimpijski muzej, otvoren dva-tri dana uoči otvaranja ZOI ‘84, još se obnavlja. Riječ je o staroj zgradi iz austrougarskih vremena koja je uništena u požaru, u travnju 1992., u raketiranju srpskih snaga
⊲ dva hotela na Igmanu, izgrađena za ZOI ‘84, srušena su i spaljena u ratu i još su u takvom stanju
⊲ hoteli na Jahorini najviše su i najbolje obnovljeni, nešto manje na Bjelašnici.
Generalno gledano, od Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. ne danas, već 1992. su ostale samo uspomene. Ništa više. Takvo je stanje desetljećima bez realnih izgleda da se tu nešto poboljša. U konačnici nema ni temelja. Tko bi skakao na skijama ili spuštao bobom u Bosni i Hercegovini, budimo realni?