Vidljivo umoran i fizički i mentalno iscrpljen pojavio se Tin Srbić u ponedjeljak nešto nakon podneva u "hramu" hrvatske gimnastike u prostorijama Hrvatskog sokola. Osvajač svjetskog srebra na preči u Stuttgartu i novopečeni hrvatski olimpijac od svoje četvrte godine živi i radi u "Sokolu", dirnuo ga je doček njegove "klape".
- Preumoran sam za neke suvisle riječi. Drago da sad nema onih koji su samnom samo nakon nekog velikog uspjeha, ovdje su oni koji me uvijek podržavaju. Hvala mojoj obitelji, treneru i svim ljudima u Sokolu koji su pomagali da dođemo do ovog uspjeha. Klub ove godine slavi 145 godina kluba, nadam se da će još pomagati mladim gimnastičarima.
- Ove smo sezone odradili i išli na sve što se moglo i totalno sam umoran. Odlično je to što sam potvrdio odlazak na OI i sljedeće godine prije Igara neće ići na puno natjecanja. Ići ćemo na EP, možda ćemo još nešto odraditi, ali ćemo se prvenstveno fokusirati na dobru pripremu za OI. Sve ostalo je nevažno.
Tin se još jednom vratio na finale koje mu je donijelo srebro:
- Kad sam kao prvi odradio vježbu i dobio 14,666 nisam bio posebno zadovoljan, niti nesretan. Na prvu zaista nisam znao je li mi to dovoljno za zlato ili za četvrto mjesto. nakon što sam vidio treći i četvrti nastup mogao sam pretpostaviti da neću ostati bez medalje.
Pohvalu da je mentalno snažan i da ga nije poremetila ozljeda Tin je lakonski prokomentirao:
- Ne znam, kad dođem "gore", sam sebi kažem da imam 40 sekundi da budem što bolji i da nema smisla opterećivati se onime na što sam ne utječem. Ako se zbog nekog razloga dogodi neka greška i li pad, uvijek mogu sam sebi reći da sam dao maksimum.
Da nije bilo nesretne ozljede Tin bi radio vježbu jačine 6,500, ali se morao odlučiti za slabiju:
- U tom stanju nisam mogao biti siguran da je mogu odraditi na željenom nivou pa smo se odlučili na slabiju za koju sam znao da je mogu odraditi na rutinu.
Srbić je priznao još nešto, da nikad dosad u karijeri nije osjećao takav pritisak kao uoči kvalifikacija:
- To se ni sa čim ne može mjeriti, neusporedivo je s bilo čim. Stoput sam više bio pod stresom nego ikada. Finala na prvom SP-u u Montrealu bilo je ništa naspram ovome. U jednom mi je trenutku bilo došlo tako loše da sam htio pobjeći doma. Ne mogu si niti zamisliti da više uopće nastupam pod takvim pritiskom i stresom. Drago mi je da sam imao nekih 30 sekundi prije vježbe da se smirim i da to izbacim iz sebe.
Čak ni eventualno finale na OI ne može biti jednako stresno:
- Ne znam što bi se trebalo dogoditi pa da ponovno dođem u takvu stresnu situaciju koju riječima ne mogu opisati.
Iako njemu sada ide odlično, Tin je pravi sportaš i žali zbog nekih kolega:
- Volio bih da se u Tokiju na kraju nađu svi najbolji, da to bude istinski "fajt" za medalje, ali to, nažalost, neće biti slučaj:
- Sistem kvalificiranja na OI je poprilično nakaradan. Jedan Epke Zonderland koji je kiksao u kvalifikacijama i Japanac Hidetaka Miyachi još nemaju mjesto na OI, a samo jedan od njih još kroz Svjetski kup može naći svoje mjesto. To već sada znači da jednog od "top 5" neće biti u Tokiju. Dva olimpijska pobjednika nemaju još "vizu" za OI. Ja je imam i najbolje je to promatrati kroz tu prizmu.
Uslijedila je "svakidašnja jadikovka":
- Ovaj sada sistem je katastrofa, onaj prije je bio još gori i mogu se samo nadati da će se kroz godine i godine to nekako ispraviti da stvarno najbolji idu na olimpijske igre.
Srbić se kratko svrnuo i na svoju "pratilju" na OI, na Anu Đerek:
- Drago mi je zbog nje, ona se sa samo 21 godinom plasirala na svoje druge olimpijske igre, a to je velika stvar. Meni su 23 i idem tek na prve igre. Sjećam se, jednom smo pričali da bi bilo lijepo da zajedno idemo na Igre, a sada se to ostvarilo. Svaka joj čast.
"Suđenje je bilo savršeno, kad bi barem uvijek bilo tako"
Tin je prije dvije godine u Montrealu osvojio prvo zlato, lani je u Dohi bio četvrti na svojem drugom SP-u. Tad je bio zadovoljan svojom, ali nezadovoljan sudačkom "izvedbom". Nekoliko je puta bio istaknuo da je tada zakinut za medalju. Ovaj put u Stuttgartu nije imao ni najmanju primjedbu:
- Sad već svi u svijetu gimnastike znaju tko sam i koliko sam puta bio u velikim finalima. Nekad se neke ružne stvari ne mogu izbjeći, nekad se to tako dogodi. Ovaj je put po općem mišljenju sve bilo u redu i nitko nema pravo na prigovor. Sve je bilo onako kako treba biti u skladu s našim odrađenim vježbama. Nadam se da će tako uvijek biti, posebno u Tokiju.