Trebala je to biti samo “obična presica” s kanuistima ovjenčanima medaljama, iskonskim sportašima koji donose medalje sa svojih natjecanja, medalje koje se poslije ugrađuju u godišnje izvještaje hrvatskog sporta, a njih nije malo, sportašima koji imaju samo jedan dan za medijsku slavu. Onaj kad osvoje medalju. O.K., možda i kad se vrate s natjecanja pa naprave jednu “običnu presicu”, na koji se odazove tek toliko novinara da ih se i na prste jedne ruke može izbrojati.
No, uz presicu smo dobili i pravu, sportsku, životnu priču, nefriziranu, sirovu i stvarnu. Glavni akter priče, Emil Milihram, sa svojih 36 godina na plećima još je uvijek najbolji u Europi u disciplini C-1 classic. Očekivano?
- Iskreno, za mene očekivano. Tim više što mi je staza na Soči jako poznata, znam je kao svoju dnevnu sobu. To je gotovo pa moje igralište. Također, jako sam se dobro pripremio, fizički i psihički. Nisam imao nikakvu tremu, samo sam imao očekivanja od samoga sebe, znao sam da mi, ako budem pravi, nitko ne može doći blizu. Možda zvuči malo bahato, ali stvarno sam bio uvjeren u pobjedu. Davnih dana sam, još kao klinac, pobjeđivao na toj stazi, prvi put 1999. godine.
Nije zlato sve što sja
Za divlju Soču pripremili ste se na pitomom Jarunu koji lopoči sve više preuzimaju. Kako je to moguće?
- Tu se pripremam kondicijski, napucavam brzinu na mirnoj vodi.
A divlje vode, gdje se onda pripremate na divljim vodama?
- Baš na Soči, od mog debija 1999., sa 16 godina, do danas, evo prošlo je 20 godina i mogu reći da nam je to zapravo bazni kamp. Htio sam ovu posljednju godinu ispitati svoje kapacitete, svoje granice, htio sam se maksimalno pripremiti i vidjeti do kuda to može ići. I, evo, ispalo je da sam još uvijek u samom vrhu.
Očito nemate ni fizičkih granica jer ste sa 36 godina sigurno bliži kraju karijere negoli stvaranju vrhunskih rezultata.
- Mislim da se radi o ultra dobrom organizmu koji sve to može podnijeti. Tijelo se definitivno ne ponaša u skladu s godinama, nego izgleda puno mlađe.
Bavite se još nekim sportovima u trenažnom procesu?
- Kao zamjenske treninge koristim biciklizam, skijaško trčanje koje obožavam, plivanje, planinarenje...
Privatno se Emil bavi...?
- Vrlo brzo bit ću magistar ekonomije, menadžmenta, turizma i sporta. Moj je sport, nažalost, neolimpijski i odavno sam shvatio da tu neće biti kruha kada prestanem pa cijelo to vrijeme studiram.
Je li vam žao što ste se kao klinac ‘zarazili’ neolimpijskim sportom?
- Ne, nikada nisam požalio, nije zlato sve što sja.
Gdje ste zapravo kliknuli s vodom, s kanuom, s divljim vodama? Varaždinac ste, vi doma baš nemate divljih voda?
- Moj je tata to rekreativno vozio, bili smo kao obitelj jednom u nekom kampu u Sloveniji i meni se to tada toliko dopalo da se nisam dao van iz čamca. Prvo sam sjedio u njemu na livadi, s kacigom na glavi, i mahao veslom, a onda, kada su me pustili u vodu, mojoj sreći nije bilo kraja. Ljubav na prvi pogled.
Nakon ove lijepe, sportske priče zapravo smo, možda i nehotice, iz Emila izvukli i ono što možda ni sam nije htio reći. Nešto što je bilo javna tajna u njegovu sportu, no kako su daleko od medija i javnosti, tako se ni njegova priča nije daleko čula. A šteta bi bila da ostane neispričana, baš zbog mnogih mladih sportaša koji se možda nalaze u sličnoj situaciji. Svjestan je toga i Emil koji se u karijeri već nekoliko puta opraštao, posljednji put 2016. godine.
- Tada sam nestao sa sportske scene jer sam imao određenih zdravstvenih problema koje sam morao posložiti. Odlučio sam da ne krećem više dalje s treniranjem toliko dugo dok ne posložim sve te kockice koje sam trebao.
Možete nam reći o čemu je riječ, koji su to zdravstveni problemi bili?
- Zeznuta stvar...
O.K., ako ne želite javno...
- Ma, zapravo mogu reći. Ovisnost o alkoholu!
Nije mu bilo lako prelomiti to preko usta, vidjelo se to. Iznenađen on, iznenađeni mi.
- S tim sam imao jako puno problema, posrtanja i padova, dizanja i padanja, tako da sam rekao samome sebi da dok ne stanem s obje noge na zemlju, neću ulaziti u ništa jer je to osnova osnove. Nikako nisam mogao uhvatiti priključak sa stvarnošću, prelomiti neke stvari, samo sam se dizao i padao. Iza mene su i tri bolnička liječenja od alkoholizma.
Došao sam do ruba
Koliko vam je u toj borbi pomogao sport? Je li vas možda gurnuo u to stanje ili vas je iz njega spasio?
- Spasio me, definitivno. Ne usuđujem se niti razmišljati što bi bilo sa mnom da nije bilo sporta. No, najvažnije od svega bilo je to prelomiti u glavi. Zato bih htio da ovaj moj sadašnji uspjeh, ova europska medalja, posluži svim mladim ljudima koji se bore s bilo kakvom ovisnošću da vide da je izlaz moguć.
Jeste li imali kakvu podršku sa strane, od okoline, bližnjih?
- Ne, solo sam to gurao. I mislim da je tako najbolje. Sam sam se doveo u tu situaciju, sam sam se i morao izvaditi, to je najbolji put. Morao sam nešto poduzeti kada sam već došao do ruba.
Nakon ovog priznanja razgovor je nekako sam odlutao ponovno u divlje vode. Emil je ponosni vlasnik šest svjetskih i šest europskih zlatnih medalja. Ima li još koja medalja za kojom žali?
- Nedostaje mi samo zlato u sprintu, par puta mi je pobjegla medalja za stotinku. Ali, po konstituciji i organizmu nisam baš eksplozivan, sada utrka traje kraće od minute. Što sam stariji, biologija u tom pogledu radi svoje, tako da se od te discipline polako mogu oprostiti.
Daljnji planovi?
- Sezona je sada gotova i najvjerojatnije neću uspjeti produljiti prvu kategorizaciju kod HOO-a, tako da ostajem bez stipendije.
Zašto?
- Zato što je bilo osam zemalja iz Europe, a potrebno ih je 12. Tako ću si očito morati pronaći neki posao. Ali, neću biti razočaran, samome sebi obećao sam da ću se vratiti, u ime onoga o čemu sam vam pričao, i za mene je to dovoljno - rekao je na kraju Emil Milihram, vrhunski sportaš, ali i vrhunski čovjek, kako je za sve svoje momke rekao Stipe Radelić, predsjednik Kanu kluba Končar iz kojeg su svi osvajači medalja na prošlotjednom EP.
