Najbolji indikator budućeg rezultata. To je Ivica Tucak i njegovo ponašanje prije utakmice. Iskušano već nekoliko puta, ponovljeno u subotu. 40-ak minuta prije početka polufinala protiv Španjolske, ispred bazena laganim je korakom nakon svakodnevnog rituala sa svojim stožerom, kratkog espressa, krenuo prema bazenu. No, ono što je bitno - nasmijan od uha do uha, s glasnim pošalicama, bez slova o nadolazećoj utakmici.
Novinar si malo razmišlja o predstojećoj utakmici, ali trener... Rasterećen, miran, smiren i nasmijan. Pozdravili smo se, otišao je na bazen. Pogledasmo još jednom za njim i tog trenutka smo znali. Dobivamo Španjolsku! Hladno! To je jednostavno to. Nije ovo prvi put tako. Takav je bio na SP-u u Budimpešti uoči svake utakmice. Pardon, bila je jedna u skupini uoči koje je bio nervozan. Nebitno. No, taj stav, raspoloženje, unutarnji mir prenosi na okolinu, ono najbitnije na igrače. I da, ako će netko pomisliti da je ravnodušan, vara se grdno. Nije, već trener tu sigurnost vuče iz spoznaje da je sve napravio. Sve što je trebalo. Ako je tako, nema razloga za nervozu. Je, lako je to napisati, ali poslijepodne će opet biti razmišljanja o finalu, novoj vaterpolskoj bitki titana. Hrvatska protiv Srbije. U finalu. Netko će možda reći, opet?
- Koliko god se mi puta sastajali, nikada nije dosta i nikada to nisu dosadne utakmice - veli čovjek iz prvih redaka ove storije. Ivica Tucak, dakako.
- Što će te ljepše od igranja na ovom bazenu u Beogradu, koji je jedan od hramova vaterpola. Onda još finale, pa protiv Srbije. Gdje ćete većeg motiva? Za to se sportski živi. To ću tako i prenijeti i svojim igračima, i budite sigurni da ćemo u tom smislu i dočekati utakmicu. Igrati finale za ovakav ulog kakav su Olimpijske igre i protiv takve reprezentacije.
‘Mrtvi’ umorni
Postoji jedna bitna otegotna okolnost, ali ona jednako pogađa oba finalista.
- Na neki smo način “mrtvi”. I mi i Srbija, pretpostavljam, jer ovo je suludi ritam, te je svaka utakmica sve teža i teža. Mi smo se, recimo, u polufinalu strašno potrošili protiv vrlo jake momčadi kakva je Španjolska. Da, vodili smo 4:0, 5:1, 8:3 pa izgleda lako, ali nitko se ne pita što treba učiniti da protiv Španjolske vodite 4-5 golova. Ovo je bila utakmica, ako ne za 10, onda čvrsta osmica, ako ne i prema devetki.
Koliko god utakmica protiv Španjolske bila doista odlična, znamo pouzdano da za pobjedu protiv Srbije, pa onda još doma, treba biti i još kvalitetniji. Pitanje je samo je li to moguće. Je li moguće u uvjetima toliko puta već spomenute šeste utakmice u šestom danu.
- Ma, možemo, možemo - odlučno će Tucak.
- Moji momci i ja dati sve, cijelo srce i nadam se, mislim da imamo itekako, itekako velike šanse za pobjedu.
U subotu, dobrih pola sata nakon utakmice, nakon dodatnog rasplivavanja igrača za otpuštanje mišića, jedan od najstarijih Ivan Buljubašić ledom je još hladio koljeno.
- Izdržat će još za finale - kroz smiješak će Buljubašić.
- Kumulirao se, nakupio umor, ali kada ste u finalu, nemate drugo nego ići svom snagom.
Par-nepar pobjede
Hrvatska i Srbija imaju veliko suparništvo u posljednjih desetak godina. Većinu turnira baš mi završavamo, ove dvije momčadi, u polufinalu ili finalu. Očito smo za klasu iznad svih. Sada nam štošta pada na pamet, pa tako i podatak kako u posljednje vrijeme u vaterpolu Hrvatska i Srbija igraju sustavom “par-nepar” ili jednu pobjeđuje Srbija - jednu Hrvatska. U prosincu 2018. u Nišu je petercima slavila Srbija, pa onda u proljeće ove godine u Sisku Barakude, ovaj tjedan u srijedu u Beogradu Srbija, pa tako gledano ispada danas...
- E, danas sam i ja za “par-nepar” - glasno će Luka Lončar.
Osobno, mi barem znamo gdje se moramo naći, gdje potražiti izbornika danas oko 15.45. Mi ćemo znati prvi kako prolazimo danas. Bitka za Tokio slijedi ovog poslijepodneva.
